Vanzemaljac ili vremenski putnik: Ko je bio 300-godišnji pacijent čije su porijeklo i genijalnost zbunili doktora koji ga je liječio?
Mladi doktor Francois Gellier nije imao sreće. Tek što je diplomirao, poslali su ga da stažira u ‘klaonici’ Prvog svjetskog rata. Toliko mu se sve to zgadilo, da je poslije rata tražio da se zaredi i postane sveštenik. Crkva to nije prihvatila, ali mu je predložila da radi u jednoj bolnici za umobolne. Sa zadovoljstvom je to prihvatio.
U bolnici, u brdima Bretagne, radili su stari Berget, psihijatar, još stariji Nene, neka vrsta domara i upravnika, bolničar Gourin, nijema grdosija iz obližnjeg sela i sestre karmelićanke. Francois nije primjećivao sestre, a dugo ni pacijente.
Spavao je u bolnici i nije odlazio u obližnje selo Graonran. Pacijenti su bili neizlječivi slučajevi. Za svo vrijeme boravka u bolnici Gellier se nije sjećao da je bilo ko dolazio da vidi svoje bližnje. Njihovi pacijenti trebalo je da umru što brže, po mogućnosti u miru. Gellier je radio sa pitomim pacijentima, trudeći se da ih proučava kada već nije mogao da ih liječi. Doktor Berget i nijemi bolničar Gourin radili su sa opasnim pacijentima, koji su bili smješteni u malim, neudobnim i mračnim ćelijama, vezani lancima.
Tek 1932. godine Gellier je uspio da prevlada emocionalni šok iz rata i kontaktira sa raznim medicinskim ustanovama u vezi sa psihijatrijom. Prvi put pokušao je da nešto učini za bolesnike. Godine 1937. umro je doktor Berget i Gellier ulazi među opasne bolesnike. S užasom je shvatio da je među životinjama a ne među ljudima. Shvatio je i to da nehumano postupanje sa njima može biti i jedini razlog njihovog ludila. Jedan ga je čovjek ipak iznenadio. Bio je nevjerovatno miran, ali ipak odsutan. Razlog je Gellier otkrio u ‘liječenju’ koje je primjenjivao njegov stariji kolega. Svi ‘ludi’ pacijenti bili su stalno drogirani.
Gellier je naredio da se većem dijelu pacijenata ne daju nikakva umirujuća sredstva, promijenio im je hranu, počeo da umobolne izvodi u šetnju i da im daje sitne poslove. Sjedi i blijedi, mirni ‘opasni’ pacijent ubrzo je povratio sjaj očiju i ljekar je zaželio da razgovara sa njim. Znacima, Gourin mu je objasnio da ni pacijent ne može da govori, da je nijem, a možda i gluhonijem.
Stari Nene rekao mu je da je taj ludak odavno tu, bar šezdeset godina i da mu je ime Jacques. Pomalo ironično dodao je da taj vjerovatno i nije lud, već su ga roditelji dali u bolnicu kao malog, samo zato što nije govorio. Rekao je još i to da je stari Fontain, koji je tu bio prije njega, govorio o Jacquesu uvijek biranim riječima. Živio je tu, u Graonranu, pa je to bila prilika da Gellier prvi put posjeti selo.
Javio se seoskom starješini, spreman da nastavi posao doktora Bergeta u selu i sa Neneom se uputio kod mnogo starijeg Fontaina. Vratio se vrlo začuđen. Fontain je tvrdio da je Jacques bio izuzetno star, najmanje sto godina. Pomenuo je i to da je čitavu dokumentaciju poslao bratstvu u Brestu tokom Prvog svjetskog rata. Gellier je sutra napisao pismo bratstvu u Brestu i molio ih da mu napišu sve o Jacquesu. Bilo je jasno da taj umobolnik nije opasan. Bez dvoumljenja dr Francois Gellier prebacio ga je u prvi dio i dao mu čistu i svijetlu prostoriju. Promjena je bila vidljiva i Jacques je, pokretima zatražio olovku i papir, mnogo papira. Umobolnik je pisao matematičke jednačine, crtao tehničke kontrukcije, ispisivao rečenice nepoznatog jezika. Uvijek bi svoje crteže teatralno davao već srednjovječnom dr Gellieru, sa izgledom nadanja. Ovaj sve to nije razumio i samo je slagao crteže.
Odgovor bratstva iz Bresta ga je dotukao! Mada su naglasili da je u pitanju vjerovatno greška, napisali su da je Jacques u bolnici već više od tri stotine godina, da se ne zna ni ko je on, niti ko ga je doveo i da za njega nikad nije postavljena dijagnoza. Neki sveštenik, koji ga je primio, napisao je da je izuzetno opasan i da ga treba izolovati. Gellier je bio zaprepašten. Tog jadnika držali su kao životinju toliko dugo a da ga niko nije liječio. Pokušao je da sa njim razgovara, ali je Jacquesu, izgleda, bilo stalo samo da mu objasni crteže. Crtao je, pisao i crtao tada već neprekidno.
Jednog dana dr Gellier ga je izveo iz bolnice. Prošetali su kroz šumu i ispeli se na obližnje brdo. Jacques je tada sjeo i nepomično gledao u nebo. Plakao je bez glasa, krupnim suzama. Iznenada, naišli su oblaci i prolila se ljetna kiša. Pokisli ali sretni, vratili su se nazad u bolnicu. Doktor je bio uvjeren da će se nešto značajno desiti.
Nažalost, tako je i bilo. Te noći, od upale pluća, umro je Jacques. Iz očaja, ali i iz znatiželje, dr Gellier je izvršio obdukciju, prvi put poslije studija. Jacques je imao dva srca, drugačiju jetru, kratka crijeva i nije imao nikakve vidljive polne organe. Dr Gellier je to sve lijepo zapisao, snimio i poslao na Medicinski fakultet u Parizu. Nikakav odgovor ili komentar nije stigao.
Kada se tokom Drugog svjetskog rata, jedan inžinjer iz fabrike ‘Mirage’ krio u njegovoj bolnici, dr Gellier mu je pokazao Jacquesove crteže. Uzbuđen, inžinjer je prepoznao crteže reaktora, podmornice, nosača aviona, aviona-cisterni, teških bombardera, tehniku zamrzavanja, vasionskih brodova i baza. Mnogo toga nije, i pored svog znanja (formule su ga izluđivale) uspio da shvati. Kada se povratio od čuda, rekao je da je taj stari umobolnik bio genije.
Ali, ko je on bio? Neobičan izdanak ljudske vrste ili vanzemaljac? Na to pitanje do danas odgovora nema.
Izvor: conopljanews.net
