Sat između dva dana

September 15, 2026 Ostalo

Moja baka je uvijek govorila da postoji jedan sat u noći, tačno između dva i tri ujutro, kada granica između našeg svijeta i “onog drugog” postane tanka poput paučine. Zvala ga je mrtvi sat.

Naravno, kao student arhitekture koji vjeruje samo u beton, nacrte i logiku, nikada nisam obraćao pažnju na te bapske priče. Sve do prošle jeseni.

Preselio sam se u stari, austrougarski stan u centru grada. Zgrada je imala visoke plafone, škripavi parket i masivna, dvostruka drvena vrata. Cijena je bila sumnjivo niska, ali sam to pripisao činjenici da je stan bio zapušten.

Prvih nekoliko sedmica sve je bilo u redu. A onda je počelo.

Svake noći, tačno u 02:14, budio bih se bez ikakvog razloga. Ne postepeno, već u sekundi – potpuno budan, sa osjećajem teške tjeskobe u prsima, kao da mi neko sjedi na plućima.

Jedne noći, nakon što sam se ponovo probudio u isto vrijeme, začuo sam zvuk iz hodnika. Tap… tap… tap…

Zvučalo je kao da neko hoda bos po starom parketu. Koraci su bili spori, teški i ritmični. Došli bi do vrata moje spavaće sobe, a onda bi sve utihnulo. Kroz pukotinu ispod vrata vidio bih kako se sjenka u hodniku prelama, zaklanjajući ulično svjetlo koje je dopiralo kroz prozor. Neko je stajao tik ispred moje sobe. I samo čekao.

“Ko je tamo?” povikao bih, ali odgovora nikada nije bilo. Kada bih skupio hrabrost i otvorio vrata, hodnik bi bio potpuno prazan.

Nakon sedam dana nespavanja, odlučio sam postaviti staru kućnu kameru na policu u hodniku, okrenutu prema ulaznim vratima i hodniku koji vodi do moje sobe. Pomislio sam da se možda radi o mjesečarenju ili da u zgradi postoji problem s pacovima koji stvaraju čudne zvukove.

Te noći, ponovo sam se probudio u 02:14. Ovaj put nije bilo koraka. Vladala je apsolutna, neprirodna tišina. Čak se ni ulična buka s vana nije čula.

Ujutro sam odmah uzeo kameru i prebacio snimak na laptop. Premotao sam na dva ujutro. Na snimku se vidio prazan, mračan hodnik.

U 02:13, slika je počela blago da treperi.
U 02:14, ulazna vrata stana – koja sam lično zaključao sa tri okreta ključa – polako su se otvorila. Bez zvuka. U hodnik je ušlo nešto što je na prvi pogled izgledalo kao visoka, nevjerovatno mršava žena u dugoj, tamnoj odjeći. Lice joj je bilo potpuno skriveno dugom, zamršenom kosom.

Stao mi je dah dok sam gledao kako se ta prilika kreće. Nije hodala. Njene noge se nisu micale. Bukvalno je klizila iznad parketa, milimetar po milimetar.

Došla je do vrata moje spavaće sobe i stala. Na snimku se vidjelo kako polako podiže ruku – ruku koja je imala neprirodno duge, koščate prste. Počela je prstom prelaziti preko kvake, vrlo polako, gore-dolje, kao da testira hoće li se vrata sama otvoriti.

A onda se desilo ono najgore.

Na snimku, u 02:30, prilika se naglo zaustavila. Polako je okrenula glavu unazad, tačno prema kameri na polici. Kosa joj se razmakla. Kamera nije mogla jasno snimiti crte lica, ali sam jasno vidio dvije upale, potpuno crne šupljine umjesto očiju.

I tada se nasmijala. Usta su joj se razvukla u neprirodno širok, jeziv osmijeh koji je otkrio previše zuba. Podigla je ruku i prstom pokazala pravo u kameru – odnosno u mene koji to gledam.

U tom trenutku, snimak se prekinuo i ekran je postao crn.

Iste sekunde sam spakovao najosnovnije stvari u ruksak, izletio iz stana i nikada se više nisam vratio u njega. Gazdi sam poslao poruku da zadrži depozit i da ključ ostavljam u poštanskom sandučiću.

Sada živim u novogradnji, na devetom spratu. Sve je sigurno, čisto i moderno. Ali svake noći, kada sat otkuca 02:14, ja se i dalje budim. I u apsolutnoj tišini novog stana, negdje iz ugla mračne sobe, čujem tiho, jedva čujno grebanje po zidu …