“Govorili su mi da sam luđak, već sam uložio 1,5 miliona eura ali mora se znati ko je Tito!”
Mladen Cvitanović, Norvežanin i Bosanac, u životu nije ništa naslijedio
U Golubinji kod Žepča nastaje neobična i lijepa priča, čiji je kreator Mladen Cvitanović, 63-godišnjak rođen u tom kraju koji od 1969. živi u Norveškoj. Čovjek koji je zaradio penziju radeći tri i po decenije na naftnoj platformi, odlučio je investirati u rodni kraj.
VEĆ ULOŽIO MILION I PO
Napravio je svojevrsnu repliku rodne kuće, prostor za život, kupio, pored duluma i duluma zemlje na koje je zasadio voće, čak i susjedno selo i dao kuće na korištenje onima koji su u potrebi, a sve to upotpunio salonom za prodaju norveških kamina (Kamin Studio), dućanima u kojim će se prodavati ekohrana, starim automobilima, oldtimerima koji će biti izloženi kao eksponati i parnom lokomotivom s dva vagona, koja će na svojevrsnoj željezničkoj stanici biti dio restorana.
Priznao nam je da su mu na početku govorili da je luđak, ali da to više niko ne čini, već da ljudi namjenski dolaze da vide neobično imanje u Golubinji.
– Želim u Golubinji napraviti nešto posebno. U Norveškoj postoji izreka Ide k’o na šinama, zato sam kupio lokomotivu u zeničkom ArcelorMittalu, a kasnije i vagone u Zagrebu. Moj pokojni djed Ilija je poginuo na željeznici i ovo s lokomotivom i vagonima na neki način činim u njegovu čast. Mom ocu Marku je bilo 14 godina kada se to desilo, a i dan-danas priča da još nije bilo veće sahrane u Golubinji nego što je bila mog pokojnog djeda, ispričao je Cvitanović.
U Golubinji namjerava napraviti malu željezničku stanicu u sklopu koje će biti lokomotiva i vagoni na dva kolosijeka između kojih je osam metara razdaljine, u kojim će biti postavljeni stolovi budućeg restorana. Biće i vanjska bašta restorana. Služiće se grah sa suhim mesom (u porciji će biti najmanje 100 grama suhog mesa), čorba od lososa, uštipci … U svakom od vagona će biti po 24 sjedeća, plus 200 mjesta za sjedenje u vanjskom dijelu restorana. Veli da njegova zarada nije toliko bitna, nada se da će radnici zarađivati plate u restoranu, da restoran neće praviti gubitke. Ionako je već uložio milion i po eura i, kaže, ne razmišlja toliko da će vratiti uloženi novac, ovo što radi je isključivo iz zadovoljstva. Ima lijepu penziju koja mu može biti za normalan život.
– Imate u današnje vrijeme djecu koja nikad nisu sjela u voz. Bitno je gledati unaprijed, ali bitno je i znati kako je bilo. Kako su naši djedovi, kako su naši roditelji živjeli. Ja u životu nisam ništa naslijedio. Kupio sam rodnu kuću od svoje strine, vratio je u ono vrijeme kad je bila napravljena i na imanju uradio neke stvari dodatno, poput bazena, vinskog podruma, garaže, ostave, teretane. Za izgradnju kuće sam koristio ciglu iz austrougarskog vremena, kupio sam je u Sarajevu, gdje se rušila jedna zgrada iz tog perioda. Kupio sam prozore iste veličine. Šindaru sam naručio s Prokoškog jezera, priča nam Cvitanović.
MORA SE ZNATI KO JE TITO
Jedna od neobičnih stvari koja će biti na imanju Cvitanovića je i “najveći memorijalni muzej Josipu Brozu Titu, doživotnom predsjedniku SFRJ”.
– Odlučio sam da napravim najveći muzej Josipa Broza Tita u svijetu. Jako je bitno da omladina koja dolazi sazna ko je bio Tito. On nije bio loš, ali jesu bili određeni ljudi oko njega. Josip Broz je jako bitan dio naše povijesti. I ne treba ga zaboraviti. Danas se ljudi koji nisu voljeli Tita mole da dođe nazad. U njegovo vrijeme nije raja išla po kontejnerima i skupljala hranu, kao što je danas slučaj. U Zenici sam vidio gospodu da rovi po kontejnerima zbog čega su mi suze krenule, ispričao je Cvitanović.
Mladen je razveden, a ima četvero djece. Dva sina i dvije kćerke. Dolaze kod njega u Golubinju. Ali, veli, ne interesuje ih to što radi u BiH.
– Najstariji sin i njegova supruga su profesori na sveučilištu u Norveškoj. Najstarija kćerka je doktorica, radi u Oslu. Najmlađi sin je šef Microsofta u Norveškoj, a najmlađa kćerka je stjuardesa, ali i glumica. Oni su stopostotno nezavisni od mene. Najmlađeg sina su zainteresovale određene stvari koje radim. Posebno to što sam zasadio po dvije tisuće oraha i lješnika, priča Cvitanović.
Autor: Mirza Dajić
Izvor: oslobodjenje.ba
