Legenda o ‘Zelenom čovjeku’: Stravično unakaženi muškarac čitav se život krio od ljudi

Sudbinu koju je doživio Amerikanac Raymond Charles Robinson (1910. – 1985.) ne bismo poželjeli ni najgorem neprijatelju.

Strahovito unakažen zbog nesreće koju je doživio kao dijete, godinama se panično krio od ljudi. Osim boli, konstanta njegova života bila je osamljenost, koja ga je pritiskala poput utega.

Robinson je rođen u Monaci, gradiću u okrugu Beaver u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji. Ispočetka, činilo se da je miljenik sreće: roditelji su ga držali kao kap vode na dlanu, a otvorena priroda i smisao za humor činili su ga popularnim u društvu vršnjaka. Idilični dani, provedeni u skitanju uz rijeku Ohio i nesputanoj dječjoj igri, nisu bili dugog vijeka. Prvu otrovnu strelicu sudbina je ispalila u Robinsona nedugo nakon što je krenuo u školu, kad mu je otac umro. Godinu dana kasnije, doživio je nesreću koja je promijenila sve.

Toga sunčana proljetnog jutra, osmogodišnjak se igrao s prijateljima u blizini mosta Morado, u šumovitom predjelu o okolini grada. Nestašni dječak, spretan i okretan poput čigre, odlučio je zaviriti u gnijezdo koje su ptice svile na vrhu rasvjetnog stupa. Nakon što se uspentrao do vrha, uhvatio se za električni kabl … U tom trenutku, kroz njegovo tijelo prošla je struja od dvadeset dvije hiljade volta. Posljedice su bile stravične – oči su mu iscurile, nos se ugljenisao, usne se otopile, a čitava desna ruka je izgorjela. U bolnicu je dopremljen u stanju šoka, a doktori su obavijestili njegove bližnje da najvjerovatnije neće preživjeti noć.

Uprkos pesimističnim prognozama, Robinson se tvrdoglavo držao za nit života. Uslijedili su mjeseci i mjeseci rehabilitacije, no medicina mu je mogla pomoći samo ograničeno. Osim s doživotnom sljepoćom, morao se nositi s činjenicom da se pretvorio u nešto o čemu je ranije čitao u romanima strave i užasa. Nadimci koje mu je okolina prišila jasno su svjedočili o njegovoj nakaznosti. Zbog nezdrave boje, koju je njegova koža poprimila nakon nesreće, nazivali su ga ‘Zelenim čovjekom’. Drugi nadimak, “Charlie No Face” (“Charlie bez lica”), nije potrebno podrobnije objašnjavati.

Zbog svoga stanja, nije smio izlaziti iz kuće danju – činio je to samo noću, kad sunčeve zrake nisu mogle naškoditi njegovoj izloženoj koži. Kasnije, kad se njegova koža djelomično oporavila, nastavio se kretati pod krinkom mraka, u želji da izbjegne nimalo prijatne reakcije okoline. Nazivali su ga čudovištem, a bilo je i slučajeva da ga lokalni derani gurnu ili čak udare. I odrasli su bili okrutni prema njemu – neposlušne potomke plašili su pričama o strašnom ‘Zelenom čovjeku’, napominjući kako će ih ovaj zgrabiti ako ne budu poslušni. U tim pričama, prikazivan je kao neka vrsta zombija.

Kako su godine prolazile, počeo je pobuđivati i neke druge reakcije pored straha i vulgarne znatiželje. Shvativši da nije riječ ni o kakvom biću tame, već o ljubaznom, altruističnom i radišnom čovjeku (unatoč hendikepu, za život je zarađivao prodajom prostirki koje bi vlastoručno satkao), prihvatili su ga kao punopravnog člana zajednice, a s vremenom je čak postao neka vrsta lokalne legende. Poživio je sedamdeset četiri godine, a preminuo je u staračkom domu, nedaleko od mosta na kojem je kao dječak nastradao.

Piše: Lucija Kapural