TAJNA DREVNIH INDIJANACA: Mit o njihovoj dugoj kosi i razlozima zbog kojih su je puštali da raste

Savremena kultura uči nas da je frizura zapravo stvar ličnog izbora, modnih trendova ili jednostavno praktičnosti. Za Indijance, međutim, ona je bila nešto mnogo, mnogo više od toga.

Mit o snazi koju sakriva duga kosa star je koliko i čovječanstvo – sigurno znate za priču o Samsonu, jevrejskoj verziji Herkula. Bio je nevjerovatno snažan, ali je vješto krio da tajna njegove snage leži u njegovoj dugoj kosi. Na njegovu nesreću, žena koju je zavolio, Dalila, podlegla je podmićivanju Filistejaca, otkrila Samsonovu slabu tačku i prenijela je njegovim neprijateljima. Kada mu je krišom odsjekla kosu, sva njegova snaga je nestala.

Većina Indijanaca kosu je sjekla samo pod određenim, jasno definisanim, okolnostima. Na primjer, Navajo indijanci sjekli su kosu djeci na njihov prvi rođendan i nakon toga nikada više. Pripadnici drugih plemena skraćivali su kosu samo u procesu tugovanja, kada bi poginuo neki ratnik, poglavica ili vrač od velikog značaja za njihovo selo.

Zato, možete da zamislite, strah i očajanje koje su indijanska djeca prolazila kada su morala da se ošišaju kako bi odlazila u američke škole kada je njihovo pohađanje postalo obavezno.

Slična situacija ponovila se i tokom rata u Vijetnamu. Naime, specijalne snage SAD slale su svoje stručnjake u indijanske rezervate kako bi pronašli snažne i talentovane izviđače, vitalne mladiće koji već imaju iskustvo života na teškim terenima. Bilo im je vrlo važno da mladići imaju izvanrednu sposobnost praćenja, a nakon što je nekolicina njih odabrana i angažovana, dokumentovani su kao stručnjaci za praćenje i preživljavanje.

Međutim, kada su postali regruti, morali su da budu ošišani na “vojnu frizuru” što je za njih bila nevjerovatna trauma. Sve znanje i vještine koje su stekli u rezervatu isparili su. Nijedan nije ispunio očekivanja, i sa terena su se vraćali neobavljenih zadataka.

Svi do jednog govorili su kako nisu više mogli da “osjete” neprijatelja, da njihova intuicija nije više pouzdana i da ne mogu protumače skrivene znakove.

Indijanci su vjerovali da su njihova tijela evoluirala više od milion godina, i da je za to vrijeme, svaki njegov djelić razvio nevjerovatne funkcije, neophodne za preživljavanje. Smatrali su da postoji vrlo dobar razlog za postojanje i najmanjeg, i naizgled, najnebitnijeg dijela tijela.

Stručnom terminologijom, a prema indijanskim vjerovanjima, kosa je neka vrsta “produžetaka nervnog sistema” i može se posmatrati i kao “spoljni živac”, svojevrsna “antena” koja veliku količinu spoljnih informacija donosi do moždanog debla, limbičkog sistema i neokorteksa. To, naravno, ne važi samo za kosu, već za sve malje na tijelu.

Kada se kosa odsječe, prenos informacija je ili jako slab, ili uopšte nije moguć, a rezultat toga je slabljenje tog “šestog čula”.

Indijanci su vjerovali da je odsjecanje kose kod “bijelog čovjeka” umnogome doprinijelo njegovom odvajanju od prirode i nemogućnosti da shvati da šteti ekosistemu. Pored toga, zbog kratke kose oni ne mogu da se povežu na emocionalnom nivou sa drugim ljudima, kao što su to mogli njihovi preci.

Izvor: hr.sott.net