ISTORIJA IRSKO-ENGLESKOG SUKOBA: KRVAVA NEDJELJA 1972. – Sunday Bloody Sunday

Današnji sukobi između Iraca i Engleza sežu u 12. vijek kada su Englezi proširili kraljevstvo na Irsku.

Od 12. do 20. vijeka izbili su mnogobrojni sukobi i ratovi, ali je ključna bila 1921. godina, kad Ujedinjeno Kraljevstvo i Irska sklapaju sporazum. Irci su napokon dobili pravo na vlastitu državu, ali je sjeverni dio ostrva – Ulster – ostao u sastavu Ujedinjenog kraljevstva. Time je stvorena Sjeverna Irska s posebnim parlamentom.

Britanska vlada je nakon potpisivanja Anglo-irskog sporazuma irski problem smatrala riješenim i nije previše brinula o sjevernoirskoj unutrašnjoj politici i metodama koje su provodile sjevernoirske (protestantske) vlasti.

Irci su bili katolici, a engleski doseljenici protestanti i činili su većinu ne samo u Ulsteru, nego i u novom parlamentu. Irci nisu bili zadovoljnim ni podjelom ostrva ni stanjem u novostvorenoj državi. Osnivaju se paravojne organizacije kao što je poznata IRA (Irska republikanska armija). Sjevernoirske vlasti su odgovorile represivnim mjerama prema katoličkom stanovništvu te raznim diskriminacijskim zakonima i propisima koji su pogađali sjevernoirske katolike. Osim toga, protenstantske paravojne organizacije su jednakom mjerom uzvraćale na napade koje je provodila IRA pa se nasilje na ulicama Belfasta, Londonderryja i ostalih sjevernoirskih gradova iz godine u godinu pojačavalo. Nasilje je kulminiralo krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina dvadesetog vijeka kada je katoličko stanovništvo počelo sve glasnije zahtjevati jednaka politička i građanska prava.

Osim ekstremnih organizacija postojale su i organizacije koje su nastojale postići promjene mirnim putem i političkim kanalima. Organizirani su mirni protesti i marševi kojima se zahtijevala jednakost katolika i protestanata. Kako su marševi postajali sve masovniji tako su sve češće završavali s nasiljem i vandalizmom. Postali su toliko masovni i opasni za elementarnu sigurnost sjevernoirskih gradova da je britanska vlada u Londonu donijela odluku da se u Sjevernu Irsku pošalje vojska da smiri situaciju. Britanska vojska je nastojala uspostaviti kontrolu metodama koje su podsjećale na akcije gušenja kolonijalnih ustanaka. Uveden je policijski sat i posebno zakonodavstvo, a pretresi kuća i slične akcije postali su normalna stvar. Katolička Sjevernoirska organizacija za građanska prava organizovala je u gradu Londonderryju dotad najveće proteste.

Te nedjelje, 30. januara 1972. na protestima je učestvovalo 10000-15000 ljudi. Vojska je postavila barikade ispred glavnog trga. Učesnici protesta su promijenili smjer kretanja, ali je jedna grupa počela bacati kamenje na vojsku koja je odgovorila na uobičajen način – vodenim topovima, gumenim mecima i suzavcem. Vojska je potom dobila informaciju da se u blizini nalazi snajperist te počela nekontrolisano pucati na protestante. Mirni protesti pretvorili su se u krvoproliće. Odmah nakon početka pucnjave, izdana je komanda o prekidu, ali se vojska na to oglušila. Poginulo je 14 osoba (od kojih je dvoje pregaženo oklopnim vozilima), a stotine su ranjene i uhapšene. Ovaj je događaj prozvan Krvavom nedjeljom. Te je godine izvedeno preko 1000 bombaških napada i 500 oružanih akcija, a poginulo je preko 450 ljudi.

Krvava nedjelja je imala velik uticaj na irsku kolektivnu svijest i uzrokovala je brojne društvene i političke promjene. Britanska vlada je dva mjeseca kasnije ukinula sjevernoirski parlament, uvela direktnu upravu iz Londona i poslala još hiljade vojnika da uspostave kontrolu na ulicama sjevernoirskih gradova. Događaj je inspirirao brojne umjetnike i kulturne radnike, ali je najviše pogodovao frakcijama Irske republikanske armije i protenstantskim paravojnim organizacijama. Naime, u mjesecima nakon Krvave nedjelje sjevernoirski katolici su sve masovnije pristupali paravojnim organizacijama što je automatski značilo i sve veće militariziranje protenstantskog stanovništva. Velik broj mladih Iraca, i protestanata i katolika, koji do januara 1972. nisu pokazivali veće zanimanje za politiku i događaje u Sjevrnoj Irskoj odjednom su postali nacionalno i politički osvješteni dodatno pridonoseći sjevrenoirskom društvenom, političkom, nacionalnom i vjerskom razdoru.

Godine 1998. premijer Tony Blair pokreće istragu o tome što se zaista dogodilo na Krvavu nedjelju. Bila je to najduža i najskuplja istraga u britanskoj historiji. Nakon 12 godina i 195 miliona funti protestanti su proglašeni nedužnima. Premijer David Cameron priznao je da je britanska vojska prva ispalila metak te se izvinuo Ircima na tom sramotnom činu britanske vojske.

Izvor: historija.info

Share and Enjoy !

0Shares
0 0

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Povezane vijesti