Imamo li neopravdan strah od smrti? Put na onaj svijet počinje dok smo još živi
U ljudskoj prirodi je da se bojimo smrti i teško nam je da o njoj govorimo ili da joj prisustvujemo. Međutim, možda upravo samrtnici razumiju smrt mnogo bolje nego mi i mogu nam pružiti utjehu.
Patricia Pearson, novinarka i autorka knjige “Otvaranje vrata raja: Istraživanje priča života, smrti i šta dolazi nakon nje” opisuje rezultate svojih istraživanja na temu “prelaska na drugu stranu”.
S obzirom da sam u roku od 9 sedmica izgubila i sestru i oca, posvetila sam se istraživanju onoga što se događa nakon smrti. Intervjuisala sam na desetine ljudi koje profesija smatra za neizlječive pacijente, kao i one koji su doživjeli posebna iskustva sa umirućima, pa i sa onima koji su se “vratili iz mrtvih”, odnosno, doživjeli kliničku smrt.
Shvatila sam da ljudi spoznaju kada im kucne zadnji trenutak. U periodu od 72 sata pred smrt, oni počinju da govore u metaforama o putovanju. Terminologija je različita, pa tako jedni traže svoje cipele, drugi avionske karte, a treći ponavljaju kako “žele da idu kući”, a zapravo su već kod kuće.
U trenucima dok je ležala na samrti, moja sestra, oboljela od raka dojke, ponavljala je uporno “ja ne znam kako da odem”, a čak je spominjala i neke “nesretne stjuardese”.
Bolničarka Maggie Calahan, koja je radila u Centru za palijativnu njegu u Virdžiniji, navodi pitanje jednog pacijenta oboljelog od raka gušterače, postavljeno u samrtnom času: “Da li moja žena zna sve u vezi sa pasošem i kartama?”
Maggie je pronašla i poseban naziv “svijest o bliskoj smrti” i koristi ga u svojoj knjizi “Konačni darovi: razumijevanje specijalne svijesti i potrebe umirućih i komuniciranje s njima”. Ona je bila u situaciji da njeguje stotine pacijenata sve do smrti i smatra da vizije putovanja njenih pacijenata nisu puka slučajnost.
Umirući često imaju “priviđenja” za koje zdravi ljudi vjeruju da su prosto efekti jakih analgetika koje pacijenti uzimaju. Međutim, da li je tako?
U jednoj velikoj internacionalnoj studiji, koju su sproveli psiholozi dr Osis i dr Haraldson sa Islandskog univerziteta, ustanovljeno je da većina pacijenata koji su još uvijek svjesni nekih sat vremena pred smrt vidi svoje voljene koji su preminuli, bez obzira na to da li su primali takve lijekove ili ne. Studija je obuhvatila ljude iz potpuno različitih kultura – iz SAD i Indije.
Kada sam razgovarala sa pacijentkinjom (84), koja je umirala od raka, pričala mi je kako joj u posjetu dolazi njen (usvojeni) sin Frankie, inače, preminuo nekoliko godina prije toga …
On je, prema njenim riječima, mirno sjedio u fotelji kraj nje kad god bi “došao”.
Izvor: aura.ba
