Genijalci sa psihijatrije: Istorijske ličnosti koje potvrđuju tanku granicu između ludila i genijalnosti

Tanka je granica koja nas razdvaja. Međutim, u slučaju nekih slavnih ljudi izgleda da granica između ludila i genijalnosti nije uopšte ni postojala!

“Pokušajte da išta učinite bez malčice ludila”, zapisao je jednom jedan poljski pisac. I upravo u nastavku pričamo o toj neobičnoj boleštini.

Po mišljenju mnogih stručnjaka, pjesništvo je počelo sa Homerom, ali u isto vrijeme on je i prvi istorijski zabilježen kažnjenik zbog svoje ‘ludosti’, a taj podatak je naveden nekako, sasvim slučajno.

Opisujući Sokratovo suđenje, istoričar Diogen Laertije u knjizi ‘Životi i mišljenja istaknutih filozofa’, iznosi jedan nepoznat ali vrlo zanimljiv detalj, da su Atinjani kaznili mnoge poznate ljude, a među njima i slavnog Homera sa pedeset drahmi, ‘zato što je tobože lud’. Tako je Homer postao prvi slavni čovjek koji je platio kaznu zbog svog ludila.

I oni su ‘odlijepili’

Filozof Heraklit (oko 530-470 prije naše ere) iz Efesa je od najranijeg djetinjstva u svemu bio izvanredan. Međutim, za svoje sugrađane je zbog neobičnog ponašanja izgledao više nego čudan, te su ga, mada svjesni da je izuzetan čovjek, ipak prezirali, to jest smatrali ludim na neki poseban način.

Za filozofa Demokrita (460-357 prije naše ere) njegovi dušebrižni sugrađani posumnjali su da mu se poremetila pamet, jer im se smijao što se raduju prolaznim prijatnostima života, zbog čega je inače i ponio nadimak ‘Nasmijani’.
Pregled je obavio tada najčuveniji ljekar, Hipokrat, upamćen po zakletvi koju današnji ljekari daju po završetku školovanja, i zaključio je da je – samo Demokrit prave pameti. Tako su njegovi sugrađani ispali smiješni.

Ksenofont je u ‘Uspomenama o Sokratu’ između ostalog pisao i o potrebi učenja astronomije, slikovito je ilustrujući jednim primjerom. Evo kako: ‘A onome koji o tome razmišlja moglo bi se, reče, dogoditi da poludi baš onako kao što je poludeo Anaksagora koji se ponio time da objašnjava mudra uređenja Božija’. A Anaksagora je ‘poludio’ jer je učio da je Sunce usijana masa i da je veće od Peloponeza, da na Mjesecu postoje brda i provalije, a da nebeska tijela nisu božanstva, nego kamenje koje gori.

U knjizi ‘Veliki matematičari’ Ranko Risojević piše kako je slavni matematičar Arhimed (287-212 prije naše ere) za cijeli svijet bio lud, to jest, za sve one ljude oko sebe, koje će za vrijeme opsade Sirakuze braniti od varvarskih napada Rimljana i tako im sačuvati glave.

Evo kako je istoričar Plutarh opisao Arhimedovo čudno ponašanje, koje okolina nije mogla da razumije, zbog čega joj je izgledao lud: ‘Stoga ne valja uskratiti vjerovanje pričama u vezi s njime da je usljed trajne opčinjenosti neke Sirene privržene njegovom ognjištu čak bio zaboravio na hranu i zapustio njegu tijela i kako je, kad su ga, što je bivalo često, na silu vukli u kupatilo i mazali uljem, a on crtao u pepelu geometrijske likove i prstom povlačio crte po svome uljem namazanom tijelu opsjednut velikim veseljem, zaista kao pravi zarobljenik Muza’. Ludilo je ovdje opisano kao ‘zarobljeništvo Muzama’. A nisu ni bili svjesni koliko su tim mišljenjem bili blizu istine. Arhimed nije bio zarobljenik Muza, već njihov prijatelj.

Solon kao pravi glumac

Ali, Plutarh nije opisao samo Arhimedovo ludilo, nego i nekog za koga je vladalo dijametralno suprotno mišljenje. Solon (635-559 prije naše ere), filozof, državnik zakonodavac i jedan od sedmorice grčkih mudraca, dva puta je uspješno odglumio ludilo. Jedna od tih uloga bila je sljedeća: znajući prave Pizistratove namjere, Solon je pokušao da ga spriječi da uzme vlast tako što je ušao u Skupštinu naoružan kopljem i štitom, te je Atinjanima proročki iznio šta ih očekuje u slučaju da Pizistrat uspije u svojoj namjeri. Članovi Skupštine, Pizistratove pristalice, optužili su ga da je lud, na šta im je mudrac odgovorio: ‘Ubrzo će vrijeme građanima pokazati moje ludilo, onda kada se pojavi istina među nama’. Naravno, ta optužba za ludilo izrečena je u službi političke borbe.

Poslije preuzimanja vlasti Pizistrat je vrlo brzo pokazao svoje tiranske namjere, te je Solon odložio oružje ispred zapovjedničke zgrade i pred polazak na dug put u Egipat rekao: ‘O domovino, ja sam ti pomogao i rječju i djelom’. Kada se istina pojavila među Atinjanima, jasno se vidjelo ko je bio lud, ko se pravio lud, a ko je ispao naivan. Pouka iz ovog primjera je da mudraci znaju kada treba da se prave ludi.

Ukleti pjesnici

Torkvato Taso (1544-1595) već u ranoj mladosti pokazao je znake duševne poremećenosti, koju sredina nije shvatala. Više puta je zatvaran iz raznih razloga, čak i na sopstveni zahtjev. Sukobi sa okolinom su bili brojni, što je uglavnom bila posljedica Tasove rano ispoljene duševne poremećenosti, koja se nije prepoznavala. U tamnici je tretiran više kao zatvorenik nego kao bolesnik, te je kasnije svim silama pokušavao da se iz nje izbavi. Ni u takvim uslovima nije prekidao svoj pjesnički rad, od čega su njegovi poštovaoci pravili legende.

Jedan od najznačajnijih njemačkih pjesnika iz doba klasicizma, Fridrih Helderlin, (1770-1843), imao je veoma težak život i u 32 godini mu se pomračio um, tako da je posljednjih četrdesetak godina proživio kao neizlječivi duševni bolesnik. Nešto bolje sreće bio je francuski pjesnik Gi de Mopasan (1850-1893), koji je pri kraju kratkog života, tačnije 1891. godine, dobio nastupe ludila.

Žerar de Nerval (1808-1855), francuski književnik iz epohe romantizma, bio je boem i sanjar koji je cijeli život proveo u siromaštvu. Liječio se u duševnoj bolnici i okončao život samoubistvom. Italijanski pjesnik Đakomo Leopardi (1798-1837) bio je rastrojenih živaca i pomišljao je na samoubistvo.

Markiz de Sad (1740-1827) tridesetak godina je proveo u tamnici, a tamnovanje je završio u ludnici, orgijajući sa ostalim ‘stanarima’ do kraja života. Bio je, kažu, niskog rasta i veoma lijep. Pročuo se po aferi Roza Keler, kada je mučio jednu parišku prostitutku, a odmah potom je u odsustvu osuđen na smrt zbog učešća u marsejskom skandalu – orgiji u kojoj je bilo mučenja, homoseksualnih odnosa, pa čak i trovanja učesnika. De Sad je sve preživo zahvaljujući pomilovanju francuskog kralja i stigao još i da napiše niz romana i drama među kojima i ‘120 dana Sodome’ u kojem je opisao 600 varijacija ispoljavanja ljubavnog instinkta. De Sad se na kraju našao u ludnici, gdje je proveo posljednjih 11 godina života.

Švedski književnik August Strindberg (1849-1912) bio je nervno labilan, patio je od manije gonjenja, a pokušao je i samoubistvo u dvadesetoj godini. Imao je tri neuspjela braka i posljednje godine života proveo je u dubokoj samoći.

Rumunski pjesnik Mihail Eminesku (1850-1889) takođe je umro poremećenog uma. Uprkos tome, on je ostvario presudan uticaj na rumunski književni jezik.

Naš Petar Kočić (1877-1916) tokom života mnogo je i gorko patio. Na kraju je i umro u duševnoj bolnici.

Veliki Žan Žak Ruso (1712-1778) imao je vrlo nesretan život, prepun obrta, ali neuporedivo pošteniji od mnogih drugih slavnih ljudi koji su živjeli u tom burnom vremenu. Proveo je nesretno djetinjstvo, a u mladosti je radio sve i svašta, bio je šegrt, sluga, nastavnik muzike, prepisivač nota, kućni učitelj i drugo. Duševno i tjelesno iscrpljen, nalazeći se na granici nervnog sloma, 1761. nastanio se na jednom malom imanju, gdje je napisao djela ‘Julija ili Nova Heloiza’ i ‘Emil ili o vaspitanju’, koja je izazvala bijes službene Francuske, tako da je pariški sud izdao nalog za njihovo spaljivanje i Rusoovo hapšenje. Bežeći pred progonima, razdiran unutrašnjim moralnim krizama, obolio je od manije gonjenja, a uočavali su se i neki znaci šizofrenije.

Usamljen, bolestan i premoren stvarnim i umišljenim progonima, umro je u Parizu 1778. godine.

Slikari sa one strane pameti

Pjesnici, u svoj svojoj ludosti, nisu nimalo usamljeni. Ni slikari baš ne zaostaju mnogo za njima. A kada treba da se napravi neki prelaz sa pjesnika na slikare, onda je najbolji primer Vilijem Blejk (1757-1827).

Podjednako je bio uspješan i kao slikar i kao pjesnik. Ipak, za života je smatran ludim. Možda zato što je javno hvalio ljubavnu slobodu i kako se pričalo, pokušavao da svoju ženu privoli da u kuću primi njegovu ljubavnicu.

O Vinsentu Van Gogu (1853-1890) ne treba trošiti mnogo riječi. On je, bez sumnje, najslavniji duševni bolesnik.

Sava Šumanović (1896-1942) bolovao je od paranoidne šizofrenije. Prvi znaci duševnog oboljenja primjećeni su 1927. godine, da bi već februara 1928. Sava doživio nervni slom. Period od 1929-1931. karakteriše njegovo izuzetno pogoršano zdravstveno stanje. Na kraju, Šumanović se 1932. godine konačno vratio u Šid, gdje je živio povučeno i intenzivno slikajući.

Edvard Munk (1863-1944) je imao psihičkih problema, a pretrpio je i težak nervni slom. Možda čuvena slika ‘Krik’ vjerno prikazuje njegovu bolest.

Francuski slikar Moris Utrilo (1883-1955) slikarski je zanat ispekao kao samouk. Naime, on se slikanjem bavio kao terapijom na klinikama, pri liječenju od nervnog rastrojstva. Interesantna je jedna ocjena njegovog stvaralaštva: ‘Mimo svih slikarskih smjerova i strujanja, Utrilo izgrađuje svoj poseban doživljaj ambijenta, u kojem se stvarnost pretapa u senzibilnu viziju smirenosti i tišine’. Tako je tišina stizala na platno – iz bure u duši.

Nekog je uzvisila – nekog je uništila

Evo i jednog od kompozitora. Britanski muzički ekspert Gaj Rikard, autor prve psihološke biografije kompozitora Jana Sibelijusa, iznosi ‘da je Sibelijus patio od sezonskog poremećaja raspoloženja’. U knjizi se tvrdi da je Sibelijus napisao većinu svojih najznačajnijih djela pod uticajem bolesti, koja izaziva duboke depresije u toku zimskog perioda.

Andre Zid je u svom ‘Dnevniku’ zapisao: ‘Vjerujem da ima vrata koja samo bolest može da otključa.’

Svi pomenuti ljudi prošli su kroz ta vrata, neki prije, neki u toku bolesti. Ali, oni su otključali još mnoga druga vrata, zbog čega su njihova imena upamćena. Nekima je u tom otključavanju bolest pomogla, nekima odmogla. Ovo su bolne istine i teške životne traume sa kojima su se veliki umjetnici borili. Ta bolest nije obična, to je bolest krajnosti.
Ona može da učini ono što ne može ni jedna druga – da najmudrijim ljudima bude vodič u besmisao, slabićima da bude saveznik u traganju za smislom.

Izvor: conopljanews.net