NAJTEŽI TRENUTAK KARIJERE: “Ne mogu ja saopštiti da je Tito umro, ne mogu ja to izdržati”

Miroslav Lilić na televiziji Zagreb je prije 40 godina pročitao vijest o Titovoj smrti. Pet mjeseci ranije iz CK SK obavijestili su ga da će on biti taj koji mora narodu priopćiti vijest kad drug Tito umro..

vijesti1

Novinar TVZ-a danas HRT-a, Miroslav Lilić, danas kolumnist u tiskanom izdanju Expressa, bio je onaj koji je na našoj nacionalnoj televiziji pročitao vijest:

Često su me pitali jesam li bio svjestan posljedica koje će uslijediti nakon što pročitam vijest o Titovoj smrti. Jesam li bio svjestan da zapravo najavljujem kraj Jugoslavije i sve ono što se u tom kontekstu poslije zbivalo? Ne, nisam. Tako nešto nikad mi nije palo na pamet…

Kada sam davao izjavu za seriju o Titu autora Antuna Vrdoljaka, uz ostalo su me pitali jesu li na Televiziji postojale neke posebne sigurnosne pripreme.

Odgovor je bio kratak: nisu.

U državi jesu, a na Televiziji su se odvijale tihe, stručne, profesionalne i ostale pripreme – što ćemo, kako i kada emitirati. Noću su se montirale emisije o Titu, prilozi, glazba, fotografije. Sve se radilo i dogovaralo na relaciji CK – Puharić – generalni direktor Franko Winter – direktor TV-a Joža Gobac – direktor programa Veljko Knežević – Miroslav Lilić.

Za velike događaju najbolje je angažirati što manje ljudi

Naravno da sam kao odgovorni urednik Informativno-političkog programa bio zadužen za operativni posao. Napravili smo redoslijed priloga i emisija od prvog dana do pokopa, točan plan reakcija u svijetu i Jugoslaviji. Naravno, dnevne vijesti nismo planirali.

Nakon vijesti o Titovoj bolesti mnogi su na Televiziji očekivali velike sastanke, dogovore, diskusije, kolegije… Ali, za velike događaje najbolje je angažirati što manje ljudi, samo one koji će operativno raditi. Zato smo u povodu Titove smrti napravili fenomenalan program, kao i poslije tijekom rata Program za slobodu.

Prvi veliki rukovodilac iz razdoblja rata i revolucije koji je umro na vlasti bio je Edvard Kardelj. Vijest je pročitao Marko Vojković, tadašnji šef Informativnog programa. Tito je, bilo je to 1979. godine, prekinuo putovanje i vratio se u zemlju. Mnogi su očekivali da će sljedeći biti stalno bolesni Bakarić, ali on je živio po onoj narodnoj “Žuti žutuju…”
U to vrijeme Tito je već bio ozbiljno bolestan. Liječnik mu je u listopadu 1979. sugerirao da ide što prije u bolnicu jer mu moraju amputirati nogu, ali on je danima odgađao. Želio je dočekati Novu godinu u Karađorđevu s rukovodiocima svih republika i pokrajina. Tako je i bilo, iako nije ustajao sa stolca, osim nakratko.

Nakon dočeka je otišao u bolnicu u Ljubljanu, gdje je odmah i operiran. Potom je stiglo priopćenje da je operacija protekla dobro, a nakon dva dana su se pojavile fotografije na kojima je sa sinovima Žarkom i Mišom.

Sve je izgledalo kao da je u najboljem redu. Nakon nekoliko dana počele su komplikacije i svaki je dan stizalo priopćenje liječničkog konzilija da se nastavljaju intenzivne mjere liječenja…

‘Neka čita Mlakar, on će to puno bolje od mene’

Dana 5. siječnja. 1980. godine pozvali su me u Predsjedništvo CK SK. Primio me moj bivši direktor Branko Puharić, tada član Predsjedništva, zadužen za informiranje, kulturu, zdravstvo itd. Nisam mogao ni pretpostaviti zbog čega me zove, i to baš u zgradu CK – čuvenu Kockicu.

Predsjednica je bila Milka Planinc, sekretar Milutin Baltić. Prije ulaska u njegovu sobu, kao i uvijek, poljubio sam ruku njegovoj tajnici Mariji. Branko je u bio sam u sobi, vrlo ozbiljan. Izmijenili smo nekoliko konvencionalnih rečenica, a onda je iznenada rekao:

“Odlučio sam da ti pročitaš vijest kada umre drug Tito. ” Meni je odmah skočio tlak i počeo sam kukati: “Molim vas, nemoj mene…Ja to ne mogu! Neka čita Mlakar, on će to puno bolje od mene, ja to ne mogu izdržati…”

“Ne dolazi u obzir. To mora imati težinu i drugačije je kad čita urednik Dnevnika i šef programa, nego spiker.”

Završio je rečenicom: “To je tako i gotovo.

Ne moram te uvjeravati da moraš biti na raspolaganju i spreman dvadeset četiri sata i da cijeli program bez potresa pripremiš za funkcioniranje kad se to dogodi. Nema panike, nema puno priče, sve ležerno i diskretno… I naravno, bez noćnih lumperaja i pića!” Odlazim iz Kockice, u glavi mi košmar, srce tuče, razmišljam koga više da žalim – Tita koji umire ili sebe koji od sada više nema privatni život. Pozvao sam jednog po jednog urednika Dnevnika, pa onda spikere i sve važnije novinare. Svima sam objasnio situaciju. Onima koji će se pojavljivati u kadru odmah smo nabavili crna odijela, košulje, crne kravate.

Sve je to bilo lako, ali birtija, piće, društvo…?!  Negdje oko 23 sata toga dana odemo mi kod Drageca na Zelengaj, jedemo i pijemo vodu. Kad je prošla ponoć, počeli smo udarati po gemištima. Mislim, pa da i umre Tito, neće, dovraga, objaviti priopćenje u ovaj sat. No, Tito je Tito, CK je CK, a Puharić je prijatelj i šef. Nema zafrkancije – nema pića

Četiri mjeseca bez kapi alkohola

Od 5. siječnja 1980. do Titove smrti 4. svibnja 1980. nisam popio niti jednu jedinu kap alkohola. Znali smo nakon ponoći otići u restoran, ali samo voda… Prolazili su dani, priopćenja, ne znaš što davati u program, kako izbjeći sumornu atmosferu, prazninu. Narod je bio napet, svi u iščekivanju…

I onda je došla nedjelja, 4. svibnja 1980. Vidio sam se s Puharićem, koji je tih dana često dolazibo na TV oko 11 sati. Došli su i generalni direktor RTZ-a Franko Winter i drugi rukovodioci kuće. Bili smo u SBF-u, u mojoj maloj sobi.

Kaže mi Branko: “Ručaj, ali se odmah vrati na Televiziju!” Tako sam i učinio i došao oko 14 sati. U 15.30 Branko mi je rekao da je Tito umro, da će Tanjug emitirati vijest, da se presvučem i budem spreman krenuti u studio.

Ostavili smo dežurnog kraj teleksa da nam odmah donese vijest kad je emitiraju iz Beograda. Puharić je inzistirao na tome da moramo prvi u Jugoslaviji objaviti vijest kako bi Televiziju Zagreb prenijele ostale TV kuće u Europi i svijetu. Slika Tita koju ćemo objaviti u pozadini već je prije odabrana. Pozvao sam sve urednike, poredali smo priloge i emisije koje će se emitirati nakon objave vijesti o smrti… Sve je u najboljem redu, razmišljam i oblačim košulju, sako, kravatu. I čekam…

Gutao sam pljuvačku, imao sam užasnu tremu…

S režiserom i urednikom Nedjeljnog popodneva Sašom Zalepuginom dogovoreno je da kad mu se kaže da prekine emitiranje emisije, odreže sliku na dva prazna stolca koja su bila pripremljena u studiju… Došla je vijest i odmah smo prekinuli program. Stoje ta dva stolca. Uzeo sam Tanjugovu vijest bez prepisivanja i krenuo prema studiju.

Sjeo sam na jedan prazan stolac, gutao pljuvačku i nastojao ne razmišljati ni o čemu, jer sam imao užasnu tremu.

Gledam u kameru, pali se crveno svjetlo, čitam:

“Predsjedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Predsjedništvo Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije radničkoj klasi i narodima Jugoslavije: umro je drug Tito…”

Pročitao sam vijest, gledao još par sekundi u kameru i htio ustati sa stolca. No, na svoj užas shvatim da na sebi imam plave traperice koje sam zaboravio zamijeniti crnim hlačama!

Ostanem sjediti, režiser me drži u kadru i dodam što mi je prvo palo na pamet: “Poštovani gledatelji, od ovog trenutka Jugoslavenska radiotelevizija započinje emitiranje izvanrednog programa.”

Režiser Mišo Davidović držao me još 10-ak sekundi u kadru i otišao kamerom na Titovu sliku. Tako je to kad vlada uzbuđenje. Ne samo da nisam obukao crne hlače nego samo pod onim stresom obukao sako Vlade Fučijaša…

I krenulo je… Prilozi, emisije… Inzistirao sam na tome da u početku emitiramo nekoliko priloga od 3 do 5 minuta s fotografijama Tita uz glazbu. Počeli smo, naravno, onom Đorđa Novkovića Druže Tito, mi ti se kunemo, u izvedbi odličnog Zdravka Čolića.

Program je bio odlično osmišljen

A zatim emisije, uključenja iz Kumrovca, drugih gradova Hrvatske, Jugoslavije, reagiranja svjetskih TV postaja, od kojih su mnoge prenosile sliku mene kako čitam vijest. S

ve je išlo po planu, bez nervoze, panike, na Televiziji nije bilo nikakva dodatnog osiguranja, svi su bili u šoku i tužni… Glupo bi bilo govoriti da nisam bio tužan, iako sam tu vijest očekivao kao i svi, ali sad kad je konačno sve gotovo kad je o poslu riječ – zašto ne otići popiti…

Javim ja Dragi da nas čeka i u dva poslije ponoći zatvorimo birtiju. I pili smo. Ja nakon puna četiri mjeseca. Napravljeni su deseci emisija, napisane stotine tekstova… Od svih slika, osobno me se najviše dojmila scena kad su narodni heroji uz odar odavali počast svom vrhovnom komandantu, trostrukom heroju…

Tu su svi živi, a među njima i komandant Prve proleterske brigade Koča Popović, koji je imao zahlađene odnose s Titom. Svi su postrojeni u stavu mirno i čekaju naredbu svog komandanta. Ali nje nema. Muk, tišina…

Tekst o toj počasnoj, ali i potresnoj straži narodnih heroja osobno sam napisao i pročitao i smatram ga jednim od najemotivnijih u karijeri.

Ispred studija me dočekao generalni direktor Franko Winter, vidno potresen i sa suzama u očima. Televizija Zagreb u režiji Angela Miladinova napravila je impresivan prijenos dolaska Plavog vlaka i oproštaja s Titom na Glavnom kolodvoru. Program je bio odlično osmišljen s oproštajnom pjesmom Fala, kako i priliči Zagrebu i Hrvatskoj. Sve je ostalo poznato.

TV Zagreb dala je za izravni prijenos pokopa u Beogradu sva svoja reportažna vozila, inženjere, tehničare i režisere… Skup državnika bio je impresivan, kao i cijeli oproštaj. Svi su mu se došli pokloniti! To je ostavilo snažan dojam.

Na pogreb su došli gotovo svi lideri tadašnjeg svijeta. Bio je to najveći državnički sprovod dotad.

Vrzmali se oko Titove kuće pa ih uhvatili

U pripremi objave te vijesti, možda najznačajnije u poslijeratnoj Jugoslaviji, zbilo se nekoliko zanimljivih događaja. Kad smo, nekoliko dana prije Titove smrti, prema priopćenjima liječničkog konzilija vidjeli da je Titu sve gore, poslali smo ekipu reportera u Kumrovec.

U ekipi su bili Vanja Sutlić, tada zamjenik urednika Informativnog programa, i Branko Lentić, autor odličnih dokumentaraca i bivši direktor programa Televizije Zagreb. Trebali su otići Titovim susjedima u Kumrovcu, razgovarati s njima, rođacima itd. No, netko je policiji dojavio da su reporteri tamo i da se vrzmaju oko Titove kuće. Iduće jutro, baš sam bio krenuo na kolegij u 10 sati, evo policije: “Druže Liliću, moramo privesti vas i druga Vanju Sutlića.”

“Vozite vi Sutlića! Ja ću doći za vama čim završim kolegij.”

Direktor Gobac u čudu je gledao kako Vanju odvode dva policajca: “Kud će ovaj? Tko su ovi?” Na policiju sam došao oko 11 sati. Čim su Sutlića odveli u policijsku postaju, nazvao sam Branka Puharića u CK. On je intervenirao kod Milutina Baltića i Milke Planinc, i to baš u vrijeme kad sam i ja bio u policiji na saslušanju. Policija k’o policija:

“Što su vaši novinari radili u Kumrovcu?”

“Ja sam ih poslao.”

“Zašto?”

“Pa da budu tamo i naprave reportažu ako Tito eventualno umre. Nisam, naravno, rekao “kad Tito umre” nego “ako eventualno umre”.

“Kako ste vi to mogli znati?”

“Radim u koordinaciji i dogovoru s članom Predsjedništva CK, drugom Brankom Puharićem, koji je zadužen za informiranje.”

Policajac se nije dao impresionirati:

“Kako vi to možete! Pa vi uzbunjujete narod!”

Uglavnom, to je bilo mučno iskustvo. Branko Lentić, kojeg su u 6 ujutro priveli iz stana, proveo je na policiji nekoliko sati, Vanja Sutlić oko dva sata. Onda su nas sve pustili, naravno nakon intervencije iz CK. Iz današnje perspektive, siguran sam da je Televizija vrlo profesionalno popratila taj događaj – od ispraćaja Plavog vlaka iz Ljubljane, preko izravnih javljanja u eter do prijenosa sprovoda.

miroslav lilic

TV Beograd emitirao vijest 30-ak sekundi nakon nas

Izvanredni program trajao je oko pet dana. Uglavnom, 90 posto programa popunili smo prikazujući dokumentarne i igrane filmove o Titu. Televizija Beograd nije htjela preuzeti našu objavu vijesti. Oni su je emitirali 30-ak sekundi poslije nas.

Pročitao ju je Miodrag Zdravković, odličan spiker iznimnoga glasa. Sve europske televizije, od Austrije, BBC-a, Njemačke, Švedske – njih tridesetak – prenijele su tu vijest. Svijet je bio iznimno zainteresiran. I na Euroviziji su objavili kako čitam vijest o Titovoj smrti s velikim naslovom “Tito je mrtav”. To je na mene ostavilo snažan dojam.

Tita nikad nisam osobno upoznao iako sam bio u njegovoj blizini, ali sam ga apsolutno uvažavao kao predsjednika Jugoslavije i Saveza komunista. O njemu se može reći toliko toga dobroga, jer je učinio puno pozitivnih stvari za zemlju. Naravno, može se reći i lošega, ali to ostavljam povjesničarima.

I tako – ode Tito preko Romanije, kao što je napisao veliki intelektualac, mudar čovjek i književnik Miroslav Krleža. Nakon svega, nama je najvažniji i najteži zadatak bio kako polako program vratiti u normalnu shemu, početi sa svakodnevnim životom.

Izvor: 24sata.hr

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Povezane vijesti