“EH, ŠTA BI BILO DA STE VI OSTALI ZAJEDNO!”: Jugoslavija živi i igra KOŠARKU – bar u ovoj zemlji!

Jugoslavija još uvijek živi tamo gdje se i proslavila – na košarkaškim terenima.

Život u zemljama bivše Jugoslavije natjerao je mnoge da sreću potraže na nekom drugom mjestu – zapadno ili istočno, gdje ko može.

Tako je dosta Srba, Hrvata, Crnogoraca i ostalih naroda i narodnosti završilo u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

A kad su već tamo, zašto ne bi igrali košarku.

U amaterskoj ligi „Lopta iznad svega” (Ball above all) učestvuje tim u plavim ili bijelim dresovima.

Na grudima im piše – Jugoslavija.

„Igraju sve ljudi iz regiona, a ove sezone smo imali i jedno pojačanje iz Maroka – dali smo mu dvojno državljanstvo”, kaže uz osmijeh za BBC na srpskom plejmejker Aleksandar Milanović.

„Svi rade u Emiratima – Dubai ili Abu Dabi”, dodaje on.

Jugoslavija je u regularnom djelu ove sezone bila neporažena, ali su onda došle eliminacije i nesretni poraz u polufinalu.

„Poslednje sekunde, produžetak do kojeg nije ni trebalo da dođe… Totalna katastrofa, ali dešava se”, navodi Milanović.

Filozofija živi

Igraju se tri lige godišnje, postoji nekoliko rangova, a Jugoslavija nastupa u najboljem.

Ekipa se na početku zvala Soul crew – ekipa sa dušom, ali je ubrzo dobila ime košarkaške velesile.

Sastav se tokom godina često mjenjao, a bilo je igrača od Vardara pa skoro do Triglava – jedino niko iz Slovenije do sada nije igrao.

Igrači su dolazili i odlazili. Jedno je uvijek bilo isto – filozofija.

Ista ona zbog koje je Moka Slavnić 1979. slavnom sovjetskom treneru i pukovniku Aleksandru Gomeljskom, koji je crtao zaduženja svojim igračima, rekao: „Pukovniče, što crtate kad ni mi još ne znamo šta ćemo da igramo?”

Jer to je jugoslovenska škola košarke – vic, znanje, igra.

„Kažu nam i Amerikanci da igramo najljepšu košarku u ligi”, navodi za BBC na srpskom Vladimir Karmelić, Zagrepčanin.

„Često čujemo ‘eh, šta bi bilo da ste vi ostali zajedno’. Imamo najbolje ideje i protok lopte, ali uvijek ispadnemo u polufinalu, jer nas sudije pokradu”, dodaje uz osmijeh.

„Fizikalije su nam najveći problem. Afrikanci i Amerikanci su prirodno ‘napucani’, ali mi to na mozak odrađujemo”.

Fora

Jugoslovenska škola košarke živi, iako kondicija ponekad nije baš na nivou.

„Kod nas se igra samo na foru – igramo ono što znamo, na osjećaj i trenutak”, ističe Milanović.

„Zna se, nismo baš svi u formi, mnogi su se tokom lige ženili i putovali, pa kad se vrate bude koje kilo viška”, dodaje Zemunac uz kez.

„Možda smo nekad bili atlete, ali sad igramo strogo na osnove, znanje i tehniku, iako imamo i momke koji su fizički spremni”.

Kako navodi, svi članovi ekipe su se nekada ozbiljno bavili košarkom.

„Ima tu i nekih koji su bili profesionalci. Ja sam, eto, uspio da završim školu uz pomoć košarke”.

„Svi znaju neke osnove. Na primjer, šta su ‘rogovi’ i ‘dijamant’. Ma, samo škola Željka Obradovića – pik na vrhu, pa šta se desi, samo cijepaj”, kaže uz osmijeh.

Kako je počelo?

Prvu Jugoslaviju napravio je kralj Aleksandar Karađorđević, drugu drug Tito, treću rat, a četvrtu – jedan Patrik.

Igrači Jugoslavije kao osobu koja je najzaslužnija za postojanje ekipe „jugovića” ističu Patrika Sedrela.

Rođen je 1982. godine, majka mu je iz Crne Gore, a otac iz Švedske, gdje je i on rođen.

„Igrao sam neku ligu i vidio da u različitim ekipama nastupa dosta momaka sa naših prostora, pa mi je palo na pamet da ih okupim da igraju zajedno”.

U čast jugoslovenskog porijekla Patrik na dresu nosi devojačko prezime majke.

„To me vuče, maltene sam odrastao tamo, svakog ljeta sam dolazio u Srbiju i Crnu Goru”.

I on ističe važnost druženja na kojima se ne priča engleski, potvrđujući tezu o jugoslovenskoj školi košarke.

„Svi protivnici imaju poštovanje prema nama. Igramo kao tim, niko ne dijeli loptu kao mi.

„Znam dosta ljudi iz ostalih ekipa, niko nam nikad ništa loše nije rekao. Jedino da smo možda malo temperamentni”.

Svoji u tuđini

Sagovornici BBC-ja kažu da u Dubaiju živi „dosta naših”.

Njihove procjene su nekoliko hiljada Hrvata i nekoliko desetina hiljada Srba, a ima i ljudi iz Makedonije i Bosne i Hercegovine.

Jedan od njih je i Srbin Danilo Savović, nekadašnji košarkaš kojeg su povrede spriječile da napravi nešto bolju karijeru.

Danas je dio stručnog štaba Jugoslavije.

Kako kaže, važna je košarka, ali važni su i „tvoji”.

„Udaljen si od kuće nekoliko hiljada kilometara i onda se u jednom trenutku nalaziš sa deset ljudi koji pričaju isti jezik… Osjećaj je kao da si kod kuće”.

A ostali „naši” dođu na tribine da gledaju i navijaju.

Prema Danilovim riječima, problem sa kondicijom postoji, ali i dobar razlog za to – svi rade po cijeli dan.

„Ma kad bismo imali dva treninga nedjeljno, niko nam ništa ne bi mogao, ali nema se vremena, eventualno se okupimo jednom nedjeljno”, kaže Savović.

„Onda dođe vikend i utakmica kada će svi ostaviti sve obaveze, kakve god one bile, i doći da odigraju.

„Znači to dosta – pričaš malo o nedjelji koja je prošla, ako je neko putovao, onda o tome kako je bilo… Imamo i Jugoslavija grupu na Facebooku, pa se tamo zezamo i pričamo o basketu kad nema lige”.

Posao, basket, posao

Odlazak u svijet „trbuhom za kruhom” napravio je veliku zajednicu „naših ljudi” u Dubaiju.

Napravio je i još jednu Jugoslaviju.

Slijedeće sezone „plavi” ponovo najavljuju napad na šampionsko mjesto.

Ali oni nisu profesionalni košarkaši. Iako bi voljeli, ne mogu samo o košarci da razmišljaju.

Dakle, šta dalje?

„Ustani ujutru za posao, vrati se kući, igraj basket… Posao stresan, pa basket uvijek dobro dođe da se izigraš, a i dobro je zezanje”, kaže Milanović.

Kaže, u Dubaiju će biti još nekoliko godina.

Karmelić ističe da će vidjeti šta će biti kada dijete dođe na proljeće i da sve zavisi od cijena vrtića i ostalih stvari potrebnih za bebu.

„U timu ostajem sigurno, dokle god ga bude… Samo da se ne raspadnemo kao Jugoslavija”, navodi uz osmijeh.

Izvor: bbc.com

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Povezane vijesti