Zašto su srednjovjekovni Evropljani bili toliko opsjednuti dugim špicastim cipelama?

Neviđeno pretjerivanje sa modom

Godine 1463. u Londonu je zabranjena obuća koju su preferirali tadašnji najotmjeniji muškarci. Ova uglađena gospoda je postala smiješna u svojoj bezobraznosti jer su na ulice izlazili obuveni u dugačke cipele u obliku mrkve koje su se sužavale do svojih šašavih vrhova, a kod nekih su se i ti vrhovi produžavali čak 10-tak centimetara iznad prstiju. Ove cipele su nazvane “crakows” ili “poulaines”. Sud kralja Edwarda IV ih je na kraju označio kao dovoljno uvredljive pa je stoga donesen zakon koji zabranjuje vrhove cipela koji se protežu više od 5 cm iznad nožnih prstiju.

Ove cipele su označene kao jedan od najglupljih i najfascinantnijih trendova srednjovjekovne mode, a vjerovatno su se prvi put pojavile oko 1340. godine u Krakovu u Poljskoj, gradu po kome su i dobile svoje ime. Drugi naziv poulaines je riječ francuskog porijekla, a referiše se takođe na Poljsku i ima značenje “poljska modna obuća”.

Evropa je popularizovala obuću sa dugim prstima još od 1200-ih, doduše, nikada do ove prekomjerne dužine. Dame iz 15. vijeka nosile su gotovo isključivo ove cipele, u periodu dugom više od stotinu godina. Nosila ih je svaka osoba koja ih je mogla priuštiti, iako su oni primjerci sa (naj)dužim vrhovima uglavnom bili rezervisani za plemstvo koje je moglo priuštiti hodanje u obući koja je naizgled bila dizajnirana za ludiranje.

Ipak, za društvenu krenu srednjovjekovne Evrope poulaine su bile više simbol statusa a manje modni hir.

Ako ste bili imućan čovjek i imali ste dovoljno bogatstva, željeli ste to i pokazati. A da biste to učinili, morali ste ići u ovakvu modnu krajnost. Cipele s apsurdno dugim vrhovima bile su skupe i uz to su svome vlsniku onemogućavale da mormalno sudjeluje u bilo kakvoj vrsti fizičkog rada. Stoga su takođe bile i pokazatelj dokolice i luksuza onih osoba koje kroz život idu bez suvišnih napora i koje ne moraju robovati praktičnim rješenjima.

Kako bi vrhovi ovih cipela ostali uspravni, srednjovjekovni obućari su ih punili mekim organskim materijalom, često mahovinom, dlakom ili vunom. Bez ovkvog “punjenja” nožnog prsta, cipele bi postale prilično “mlitave” i uopšte ne bi izgledale kao da ih nosi neko visokog statusa.

Prema Jackie Keily, višoj kustosici u Muzeju Londona, koji se može pohvaliti jednom od najupečatljivijih zbirki poulainea, korišteni materijal je takođe spriječavao da se vrh cipele ne olabavi kada se ona smoči.

Poulaine su sa sobom takođe nosile i neku vrstu seksipila, bilo je to vrijeme je kada su muške tunike bile sve kraće a mladi ljudi su pokazivali svoje noge a ovakve, niske i dugačke cipele bi još više naglašavale i izduživale nogu.

Većina poulaina koje su do danas sačuvane bile su izrađene od kože, ali su korištene i sve druge moguće tkanine; viši slojevi društva, na primjer, koristili su vezeni tekstil, baršun i svilu. Takve cipele znale su biti ručno oslikane ili opšivene zamršenim i prelijepim uzorcima. Iako se ovako opisane, raskošne poulaine pojavljuju na mnogim srednjovjekovnim slikama, stvarni primjerci nažalost nisu sačuvani.

Prema današnjim modnim standardima, poulaine su bile dugovječan modni trend. Razlog dugotrajnosti srednjovjekovnih trendova je bio spor i dug prolazak kulture i mode iz susjednih gradova i zemalja, a zbog nedostatka medija koji bi takve stvari naširoko promovisali.

Naposljetku je engleska kruna osjetila potrebu intervenisati, dijelom zbog lascivnih konotacija koje su nosili sve izduženiji vrhovi nožnih prstiju. Ljudi su mislili da što je nožni prst duži, to je nositelj muževniji, a neki ljudi baš nisu bili oduševljeni tom konotacijom. Parlament je nošenje cipela izjednačio s javnom nepristojnošću i istupio je kako bi ograničio razne raskošne mode.

“Niti jedna osoba iz reda plemstva, uključujući vitezove, stražare i visoku gospodu, ne smije nositi kratku haljinu, jaknu ili kaput koji ne pokrivaju genitalije i stražnjicu. Takođe, ne smiju se nositi nikakve cipele ili čizme s vrhovima dužim od 5 cm. Nijedan krojačne smije praviti tako kratku odjeću, niti obućar smije napraviti takve špicaste cipele”, stoji u zakonu iz 1463. Jedini drugi grad za koji se još zna da je zauzeo stav protiv ovih cipela bio je Pariz, koji ih je zabranio 1368.

Bila je to moda, a moda dolazi i prolazi. Do 1475., poulaine su nestale. Pod vladavinom kralja Henryja VIII., evropska obuća napravila je čvrsti zaokret u široke cipele s četvrtastim vrhovima. Kao odgovor na to, Engleska je kasnije donijela zakone o raskoši koji ograničavaju širinu i ovakvih, kockastih cipela. Kralj je imao ljude koji su išli uokolo pokušavajući uhvatiti ljude, mjereći im širinu nožnih prstiju.

Špicaste muške cipele doživjele su iznenađujuću reprizu u Engleskoj 1950-ih, a dobile su naziv winklepicker. Iako daleko manje ekstremne od najdramatičnijih poulainea, i njihovi vlasnici takođe su punili vrhove svojih cipela pamukom ili papirnatom maramicom kako bi im vrhovi bili visoko – kao kod srednjovjekovnih gospodara.

Izvor: atlasobscura.com/pozitivno.ba