Zašto cvjeta jugonostalgija: Mislili smo da smo mala Amerika

Kako nam je bilo, a kako nam je sad

Tri godine poslije Titove smrti sve je, bar na površini, izgledalo kao da je on tu. Problem nezaposlenosti nije postojao. Radilo se od 6 do 14 sati.
Vikend je bio slobodan. Nakon fakulteta, posao se nije dugo čekao. Važno je bilo zaposliti se u nekoj velikoj firmi. Mada se kriza već osjećala, dobre firme su i dalje radnicima djelile stanove iz stambenog fonda, u koji su odvajali svi zaposleni.

Danas je svaki treći radno sposoban stanovnik Srbije bez zaposlenja. Generacije koje upisuju fakultete već sad brinu da li će i s kojim profilom naći posao. Zapošljavaju se isključivo obrazovani mladi ljudi spremni da rade 10 sati dnevno. Do krova nad glavom jednako je teško doći kao do posla. Ko nema nasljedstvo, primoran je da se zaduži kod banaka i uzme dugogodišnje stambene kredite.

Ljetovalo se u odmaralištima, i svakome su bila dostupna, od čistačice do direktora. Četovoročlana porodica mogla je da ljetuje s pola prosječne plate.
Sa crvenim pasošem SFRJ moglo se putovati po cijelom svijetu, svugdje smo rado primani. Često se išlo u Italiju i Austriju po robu koje nije bilo kod nas. Za Bugare, Rumune i Poljake bili smo mala Amerika, dolazili su kod nas, prodavali ćilibar i peškire.

Ljetujemo na rate i otplaćujemo odmor na moru tokom cijele godine. Potrebne su dvije prosječne plate da se skromno ljetuje u Grčkoj ili Turskoj. Sa druge strane, turistička ponuda je višestruko bolja, pa uz štednju možemo da odemo na vikend u neku evropsku prijestonicu ili dalje. Zbog ratnih devedesetih ponegdje nas gledaju sa podozrenjem.

Počele su prve nestašice. U rafovima nije bilo praška za veš i kafe, a za mlijeko je moralo da se ustane u pet ujutro. Benzina takođe nije bilo dovoljno, pa je uveden sistem “par-nepar”. Automobili nisu bili luksuzni, a nije ni svako mogao da ih kupi. Frižidere, televizore, mašine za veš i ostalu bijelu tehniku kupovali smo na rate, otplaćujući ih i dvije do tri godine. Robne kuće „Beograd“ bile su naši šoping molovi.

Danas vozimo bolje automobile, koji su u međuvremenu pojeftinili. Nema nestašica, ali nema ni dovoljno novca. Ponuda je ogromna i raznovrsna. Za komad bijele tehnike dovoljno je i pola prosječne plate. Neke kućne aparate više i ne popravljamo, već ih mijenjamo (fen, tosteri, mikseri…).
Izbor odjeće, obuće i potrepština za kuću je ogroman, a s pojavom Kineza i dostupan.

Živjelo se mirnije, uz sikiraciju, ali bez ovolike žurbe. Školovanje je bilo potpuno besplatno, užine, udžbenici, rekreativne nastave, sportske sekcije… sve je to bilo dostupno širokim narodnim masama. Bolesna djeca i stariji imali su o trošku fonda besplatan oporavak na moru i planinama. Sportski uspjesi nacije bili su veliki. U Sarajevu su održane Zimske olimpijske igre 1984. godine.

Stres i žurba nam ozbiljno ugrožavaju zdravlje. Liste čekanja na pregled su dugačke, a u posljednje vrijeme nema ni osnovnih lijekova. O oporavku o trošku fonda više niko i ne razmišlja. Mnoge stvari za bolnicu sami kupujemo. Školstvo više nije besplatno, više od polovine studenata plaća školarinu. Nema sportskih sekcija u školama, roditelji sve plaćaju.

Kriminal nije bio svakodnevna tema. Dugo se prepričavao slučaj izvjesne Šefke iz BiH, koja je ubila trudnicu. Vrata domova nisu se zaključavala ni noću. Korupcija se nije pominjala kao rak-rana društva ili veliki problem, mada su se ljekarima i tada nosili pokloni, tražila se veza i podmazivalo se gdje treba da se završi važan posao. Gajio se kult snažne vojske, bila je čast slati sina u armiju.

Svakodnevno se dešavaju ubistva, napadi i pljačke. Odlazak u banku, vožnja autobusom, prisustvovanje sportskom događaju… na bilo kom mjestu može da se desi neprijatnost ili nešto gore. Ljudi su manje solidarni, rijetko ko hoće da pomogne ugroženom. U porastu su nasilje u porodici, zavisnost od kocke, droge, alkohola. Vožnja magistralom ili autoputem opasna je kao ruski rulet.

Izvor: blic.rs

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Povezane vijesti