POTRESNE ISPOVIJESTI MALTRETIRANE I ODBAČENE DJECE: “Tata tuče, pa odmori, pa nastavi da tuče.”
One su sakupljene u knjizi ‘Pozdravi nekog’ (autora Vesne Ognjenović i Budimira Nešića), objavljene prije oko 40 godina, a ponovo su aktuelizovane nakon što ih je jedna tviterašica objavila na svom profilu i time potresla mnoge korisnike ove društvene mreže.
Njena ideja bila je da ovakvim objavama osvijesti ljude i pozove ih da pomognu onoj djeci koja danas prolaze kroz isto.
Ona je istakla nekoliko autentičnih i emotivnih izjava djece, ali i komentara psihologa koji su sa njima radili. Nevjerovatna patnja sadržana u njima budi bijes, tugu i osjećaj nepravde.
Isječci iz ove knjige pomažu čitaocu da uvidi uzroke negativnog ponašanja štićenika prihvatilišta i centara za socijalni rad. Potresne izjave, u nekim slučajevima čak i sedmogodišnjaka, humanizuju ovu problematičnu djecu, do te mjere da uzburkane emocije čitaoca tjeraju i da abolira svakog malog džeparoša, nasilnika, obijača ili narkomana.
“Volite svoju djecu i popričajte sa malim prosjacima ponekad. I svratite u Svratište, odnesite neku svesku, čokoladu, duksericu”, napisala je Jozef K.
Izdvojili smo nekoliko najemotivnijh ispovijesti djece, koja su svjesna da su nevoljena i odbačena, ali ne znaju zašto su tako bijedne sudbine zapale baš njima. U nekoliko primjera djeca čak krive sebe.
“Da sam ponovo dijete, voljela bih da imam druge roditelje”, jedna je od dječjih misli koja se našla u ovoj knjizi.
“Otac me je toliko tukao da se maćeha rasplakala.”
“Volio bih da se moj otac ne uči na meni da bude otac.”
“Znate, ja bih htio da budem toliko ozbiljan da se nikad, ama baš nikad ne nasmijem. Narod bi poslije pričao o meni, a tata bi se sigurno kajao”, zabilježio je psiholog izjavu dječaka koji je prije četiri decenije imao 14 godina. Dječak je, piše u knjizi, o sebi rekao i ovo: “Rođen sam u Beogradu 1. VI 1958. godine. Moji roditelji kažu da sam tada bio mnogo ljepši.”
“Tata tuče, pa odmori pa nastavi da tuče”
“Jedno vrijeme smo živjeli samo otac i ja. Poslije je on doveo ženu, koja je predstavljala moju maćehu. Rođenoj majci me odvodio otac u goste. Jednog dana kod maćehe je izbio jedan kraći skandal”, ispovijest je dječaka od 10 godina. Kada je krenuo po hljeb, na ulici mu je odvukao pažnju cirkus, te se previše zadržao.
“Kad ja pogledam, a ono četiri sata. Nigdje više hljeba, sve zatvoreno. Nisam smio kući ni da se vratim. Poslije se ja osmijelio pa se vratim … Tata me je tukao sve na odmaranje: prvo tuče, pa se odmori, pa poslije opet tuče. Pobjegao sam kod mame. I ona me ponekad tuče, ali su njene batine mnogo poštenije.”
Ispod dječakove priče, socijalni radnik pribilježio je sljedeće: “Bili juče u porodici. Neće ga. Žele da ode što prije u dom.”
“Mučenju nema kraja”
Djevojčica od, tada, 16 godina, liječena od narkomanije, koja je odgovarala za više teških krađa poslala je iz Amsterdama pismo psihologu.
“Želim da živim, a oni mi ne daju. Šta hoće od mene? Mučenju nema kraja. Želim da se odmorim, jer dosta mi je i vas i sebe i svega oko nas. Hoću da nestanem bar za trenutak. Poslije bi bilo drukčije.”
Izvor: haber.ba
