Mojih 247 dana na putu od Engleske do Istanbula

Adam Weymouth je Englez koji je odlučio da malo “prošeta” Evropom – sve do Turske. Ovo je odlomak iz njegovog putopisa.

“Trebalo mi je 247 dana hoda od Engleske do Istanbula – 5.500 km. Da sam išao avionom, stigao bih za oko četiri sata.

Putovanje je bilo važno za mene, htio sam da vidim da li je moguće iskusiti avanturu upoznavanja drugih zemalja bez avionskog leta. Početkom 2010. dok drveće još nije ni izlistalo, napustio sam svoj ​​dom i napravio prve korake na putu čije sam izazove i nagrade jedva mogao naslutiti.

Iz Londona sam prošao kroz Canterbury i zastao na istrošenom kamenju ispred grobnice Thomasa Becketta gdje su stajali nebrojeni ljudi prije mene. Prešao sam preko kanala i hodao kroz oluje sjeverne Francuske, a iz Pariza sam slijedio Seineu sve do Dijona kada se zima napokon pretvorila u proljeće. Brda su postajala veća i veća sve dok me nisu okružile Alpe i debeli sloj majskog snijega na zemlji. Sedmicama sam putovao kroz njih, penjući se gotovo neprohodnim prolazima, dok konačno nisam ušao u Italiju, ali i u ljeto. Spuštajući se padinama, gledao sam kako žute mimoze drhte na vjetru. Za trenutak sam se zaustavio da uberem i prve ovogodišnje divlje jagode.

Jedna od ideja vodilja mog putovanja bila je da se na najjednostavniji način otisnem u svijet i vidimšta će se desiti.

Ljudi su me zvali u svoje kuće na kafu, na nedjeljni ručak, na noćenje. Dozvoljavali su mi da spavam u štalama, crkvama i džamijama. Pokazivali su mi prijateljstvo u trenucima kada sam ga stvarno trebao. Kao potpuni neznanac, počeo sam shvatati kako su mi presudno važne bile te veze i ljudi. Jer, počeo sam se pitati hoće li želja za vlastitom sigurnošću ljude odvratiti od otvorenosti prema strancu.

Jasno mi je da ne može svako tek tako odlučiti i krenuti pješice na ovako dugo putovanje. Ja sam ispričao svoju priču samo da bi oživio ideje o tome šta je moguće, koliko se putovanja danas možda razlikuju od nekih prethodnih i šta naša planeta, a i mi sami trpimo kao rezultat svega toga

Ljeto je na izmaku, noći su sve duže, a ja sve više jedem orahe i jabuke sa stabla, umjesto trešanja i smokvi koje nestaju sa ljetom. Jednog jutra sam se probudio u Bugarskoj, a led je pomalo počeo prekrivati unutrašnjost mog šatora. Žurio sam preko posljednjih planina istočne Evrope dok su me jesenje magle pratile preko vrhova borova.

Osam mjeseci po odlasku iz Engleske stigao sam u Istanbul. Iza sebe sam ostavio 12 zemalja, tri godišnja doba i dva para čizama. Sjeo sam na obalu, gledajući Aziju i brodove kako idu nazad i naprijed duž najprometnijeg pomorskog puta na svijetu. Preko Bosfora su puhali topli vjetrovi pričajući svoju priču o pustinjama, a ja sam osjećao da sam napokon stigao.”

hodocasce

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Povezane vijesti