Brutalna istina – današnji roditelji su sluge razmaženoj djeci: Beograđanin objasnio razliku između djece nekada i sada

Branko Dragaš, ugledni beogradski intelektualac i biznismen, objavio je na svom blogu ispovijest o razlici roditelja nekad i sad, počevši najprije od toga da su se djeca promijenila,  navodeći da je roditeljstvo jedan od najtežih poslova savremenog društva, piše piplmetar.rs

Ako imate 10 minuta vremena, predlažemo da pročitate ovaj tekst jer zlata vrijedi.

Razmišljanje Branka Dragaša prenosimo u cjelosti:

Današnjim roditeljima je teže da odgajaju djecu, nego što je to bilo njihovim roditeljima.

Ili roditeljima njihovih roditelja.

Vremena su se promijenila.

Postala su mnogo gora i opasnija. Mnogo luđa i bestidnija.

Izgubila se nevinost starog vremena.

Moj đed Jovan je imao sedmoro djece.

I njegov otac je imao sedmoro djece.

Bio je siromašan i porodica je teško živjela u dalmatinskom kršu.

Mogao je svojoj djeci da podari poštenje i vrednoću. I ništa više.

Govorio je djeci da porodica može da preživi samo velikim radom i odricanjem.

Niko nam ništa nije poklanjao. Moralo se zarađivati svojim rukama i teškim radom. Odricanjem i znojem.

Naučio je djecu da rade od malena. To je bio njegov porodični zavjet.

Kada je moj otac pošao u svijet, poljubio ga je i rekao : “Smrad mi ne donosi u kuću!”

Moj otac Nikola je odrastao okružen velikom porodicom.

dje1

Pošto je porodica živjela u zajednici, onda se u avliji igralo tridesetoro djece.

Roditelji nisu imali vremena da pokazuju preveliku ljubav prema nekom djetetu.

I konkurencija je bila velika.

Surova i oštra.

“Čiji si ti mali?”

“Tvoj, ćaća!”

Djeca na selu su se rano uključivala u život.

Nisu imala vremena da se baš previše igraju.

Morali su da pomažu porodici i da budu od koristi.

Najmlađi su čuvali krave i ovce, stariji su kopali i orali.

Rano uključivanje u surovi i teški život doveo je do ranog sazrijevanja djece.

Moj otac je otišao od kuće sa četrnaest godina.

Nije imao izbora. Morao je da ide da ne bude na teretu porodici.

Otišao je da uči zanat.

Roditeljima se javljao samo pismima iz doma za siromašne.

Kada je završio zanat, odmah se zaposlio.

I počeo da šalje novac i da pomaže porodicu.

Moja generacija je odrastala na ulici.

Pripadali smo industrijskoj radničkoj klasi.

Igrali smo se pored fabričkih ograda i čekali da počne marenda da bi nam očevi doturili kroz žicu prve upakovane voćne sokove.

Kada su roditelji počeli da grade kuću, morali smo da im pomažemo.

Nismo imali igračke. Poneki sretnik je dobio neku igračku, kojom smo se svi koristili.

dje2

Naučio sam da brojim slažući cigle na gradnji kuće.

U vrijeme našeg odrastanja sve se dešavalo na ulici.

Ulica je bila slobodno tržište na kome su se uspostavljale životne vrijednosti.

Na ulici smo brzo učili životna pravila.

Niko nije smio da uključuje roditelje u naše obračune, jer je to bila velika sramota.

Roditelji nisu imali vremena za naša odrastanja i djetinjarije.

Morali smo sami da se uklapamo u život koji je bujao na sve strane.

Život djece na ulici je imao i svoje velike prednosti za roditelje.

Djecu su mogli da nadgledaju sve komšije.

Komšiluk je bila nezvanična institucija društvenog nadzora djece.

Nešto kao virtuelno obdanište u kome su komšije bili slobodni vaspitači.

Teško djetetu na koga se komšije požale roditeljima.

Zvanična institucija za kontrolu reda u našem kraju je bio mjesni policajac.

Koji se u vrijeme mog odrastanja zvao milicajac.

Komunisti su imali smisla za formu, zato su okrutnost kapitalističkog policajca, koga smo gledali na filmovima, zamijenili socijalističkim mekim i milijim milicajcem.

Njegova ruka je bila isto tako teška, kažu oni koji su imali ta iskustva, kao i ruka kapitalističkog policajca.

Mjesni milicajac je poznavao svu djecu u kraju.

Odrastali smo uz njega, on je održavao red i mir.

dje5

Milicajac je na licu mjesta kažnjavao nevaspitanu djecu.

Povlačio ih je za uši, čupao zulufe i lupao šamare.

Roditelji o tome ništa nisu znali. Nije ih ni interesovalo.

Mjesnom milicajcu su svi vjerovali, jer je predstavljao državu.

Roditelji nisu brinuli za djecu, jer su djeca odrastala u mirnim vremenima.

Država jeste bila komunistička, ali je imala svoga Cara.

Država je uspostavila red i poredak. Cara niko nije smio da osporava.

Kriminalci nisu bili junaci u čituljama, nego robijaši ili bjegunci od države.

Koji su na Zapadu radili za UDB-u.

U moje vrijeme dječaci nisu tukli djevojčice, već su ih pazili.

Učitelji, nastavnici i profesori su mlatili raspuštenu djecu.

Pomagali su im najjači učenici u razredu, koji su uspostavljali red.

Ulica je nametala svoje moralne kodekse. Prezirala se izdaja, prevara i drukanje.

Politikom se nisu bavili kriminalci i ološ, nego karijeristi i uvlakači.

Roditelji nisu djecu vodili na sport i plaćali im treninge, klubovi su jurili po sportskim igralištima i molili sve talentovane da igraju za njih.

Sportom se nismo bavili zbog para, nego zbog ličnog prestiža.

Tuče su služile za uspostavljanje hijerarhije. Nije cilj tuče bio da se ubije suparnik, nego da se postavi na odgovarajuće mjesto u narušenoj hijerarhiji.

dje4

Roditelji nisu znali gdje se igramo i šta radimo.

Najvažnije im je bilo da doručkujemo, ručamo i večeramo kod kuće.

Obavezu koju smo dobili, morali smo da ispunimo.

I komšije smo morali da slušamo kao roditelje.

Roditelji nisu strahovali za budućnost svoje djece.

Ako nisu učila školu, djeca su išla na zanate i zapošljavala se u fabrikama.

Ako su dobro učila školu, država je siromašnoj djeci obezbjeđivala radničke kredite za studiranje.

Kredite nisu morali da se vraćaju, ako su bili dobri studenti.

Oni koji su željeli više i brže, odlazili su preko granice.

Mladići su očvrsnuli u vojsci.

Bilo je sramota da muškarac ne ide u vojsku.

Ako nije sposoban za vojsku, onda nije sposoban ni za život.

Tako se kalio pravi muškarac, koji je morao da zaštiti ženu.

Poslije vojske se zapošljavalo, ženilo i stvarala porodica.

O novcu niko nije pričao, jer ga nismo ni imali.

Odrastali smo u blagoj neimaštini.

Nismo ništa tražili od roditelja, jer nas je bilo sramota.

Vidjeli smo koliko se oni muče i rade da bi nešto stvorili.

Rano smo počeli da zarađujemo, radeći preko omladinskih zadruga.

Družili smo se sa drugom djecom i nismo znali šta njihovi roditelji rade.

Nikoga to nije zanimalo.

dje3

Nismo pričali o firmiranim robama, nego o međuljudskim odnosima.

Odrastali smo u duhu zajedništva i drugarstva.

Tako je to bilo u doba trulog komunističkog socijalizma.

A onda je došla demokratija i sloboda.

Sve se brzo promijenilo.

Možda i previše brzo.

Djeca su postala vaspitači svojih roditelja.

Djeca su se o svemu pitala i odlučivala.

Majke su pristale da budu lična posluga svoje razmažene djece.

Djeca su prva sjedala za sto i vodila glavnu riječ.

Glava porodice su postala djeca.

Tako je društvo postalo infatilno.

Više se znanje nije prenosilo od iskusnih ljudi na djecu.

Djeci to nije trebalo, jer su imala internet.

Internet je uništio obrazovanje.

Djeca su se izgubila u moru besmislenih, dnevnih informacija.

Nije više bilo nikakvih tajni za djecu. Sve je bilo dostupno. Sve je bilo dozvoljeno. Sloboda je podrazumijevala da ne postoji nikakva odgovornost.

Nije bilo ljepote u otkrivanju skrivenih istina. Sve je bilo na klik.

Seksualno obrazovanje se uvodi kao predmet u škole.

Otac i majka su pretvoreni u Roditelj 1 i Roditelj 2.

Muškarci žive sa muškarcima, žene sa ženama i traže da usvajaju djecu.

Institucija porodice je uništena. Tačnije, razorena.

Dato je pravo djeci u pubertetu da kriju svoje zdravstveno stanje od oca i majke.

dje6

Sve se to pokrivalo praznom pričom o dječijim pravima.

Nije više bilo našeg milicajca iz kraja.

Komšije su nam postali stranci.

Odbacili smo sve naše rođake.

Nestali su vjerni kumovi i dobri prijatelji.

Škola je izgubila vaspitnu ulogu.

Nastavnici su se povlačili pred raspuštenim roditeljima i razgoropađenom djecom.

Djeca se više nisu smjela da igraju na ulici ispred kuće.

Automobil je otjerao djecu u ograđene parkove.

Koje čuvaju roditelji od pedofila, manijaka i kriminalaca koji otimaju djecu.

Trgovina djecom je postala unosan biznis.

Strah roditelja je zavladao društvom u raspadu.

Teško je danas biti roditelj i teško je odgajati djecu.

Prava je umjetnost da izvedemo djecu na pravi put.

Umijeće je u današnjem društvu da djeca postanu dobri ljudi.

I da postanu uzorni građani.

Ko u tome uspije, taj je dobar roditelj.

Roditelji su pod velikim pritiskom.

Ne znaju šta da rade. Plaše se da ne pogriješe. Nalaze se pred velikom dilemom.

Kako djecu da uče da budu poštena, čestita i radna, kada se u ovom društvu vrednuju nerad, laž i prevrtljivost?

Ako djeca ne znaju da se snađu u takvom društvu, da li su za to krivi roditelji?

Gdje su pogriješili? Šta su to trebali da uče svoju djecu?

dje7

Kako roditelji da pogaze sebe i svoje moralne i ljudske principe?

Kako da vaspitavaju svoju djecu?

Gdje da ih usmjere?

Kako da im pomognu? Kako da im olakšaju budućnost?

Razumijem brigu roditelja.

Uistinu im nije lako, jer nikada nismo imali ovakav raspad društva.

Sve je obesmišljeno i sve je pogaženo.

Namjerno se uništavaju država, nacionalni identitet, građanske vrijednosti i porodični odnosi.

Šta da rade roditelji?

Ostajem u uvjerenju da roditelji moraju da se drže istinskih društvenih vrijednosti u vaspitavanju djece.

Teška vremena sadašnjeg raspada će proći. Ostaće samo prave vrijednosti.

Učite djecu tim pravim, neprolaznim vrijednostima.

Vrijeme će izbrisati sve banalnosti našeg doba i niko se neće toga više sjećati.

Vaspitavajte svoju djecu da ih krase moralne i radne osobine.

Ne nasjedajte na pomodarstvo kratkih kurseva za vaspitavanje djece.

Budite pametni i samosvojni.

Ulažite sebe u vaspitanje svoje djece, jer djeca su naš najveći kapital.

Sve materijalne vrijednosti vremenom nestaju, samo djeca i potomstvo daju životnom djelu uzvišeni smisao.

Evo, primjera.

U vrijeme mog odrastanja u selu Strmica kod Knina, često su se mještani svađali oko međa, ulaska životinja u tuđe njive i livade, siktali su jedni na druge, potezali pesnice, vikali, godinama nisu govorili, vodeći prave male porodične ratove.

dje

Danas je to sve postalo besmisleno.

Kada bi naši stari danas ustali, umrli mi od muke i tuge.

Sav njihov trud i jad, sve što su stvarali uz velika žrtvovanja, danas je propalo.

Šta je samo ostalo?

Ostali su samo njihovi potomci.

Njihova djeca. I djeca njihove djece.

I djeca te djece. I priča.

Ostali su da pričaju svojoj djeci o tim starim vremenima i tim čestitim ljudima. O njihovom životu i pogledu na svijet. Možda će neko mlađi nešto i od njih da nauči. Možda će na njihovim greškama da isprave svoje greške.

Oživjeli su te pretke i otrgli ih od zaborava.

Kuće su propale, bašte su zarasle, vinogradi su se osušili, ali priča o starim vremenima je ostala u pokoljenju.

Priča živi. I traje.

I pomaže u vaspitavanju novog pokoljenja.

Zapamtite, majke i očevi!

Samo priča ostaje.

Nije važno gdje danas živite, jer smo postali globalno selo.

Nemojte da zaboravite svoje korijenje i porijeklo.

Svoju rod i svoju zemlju.

Učite svoju djecu i pričajte im o njihovim precima.

O životu i trajanju.

Učite ih da zapamte priču i da je prenesu na svoju djecu.

To je naš sveti zavjet.

Naš drevni zapis.

Naša istorija o trajanju.

Uprkos svemu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Povezane vijesti