Pitali su Ivu Andrića šta čovjek da radi kad ne zna šta će sa svojim životom. Evo njegovog odgovora …

Pitali su Ivu Andrića šta čovjek da radi kada ne zna šta će sa svojim životom, a njegov odgovor bi mogao biti najveća životna lekcija za sve nas i danas. U svojim knjigama često je opisivao ljude i davao psihološke procjene ličnosti koje su po mnogima bile i najbolji dijelovi njegovog stvaralačkog opusa.

Kad počnemo da se pitamo šta ćemo sa svojim životom (kod nekih se to pitanje postavlja i u mlađim godinama, a kod većine sa prvim pojavama starenja), to je znak da silazimo sa pravog puta i da život ne zna šta će sa nama. Jer, ne živimo mi život, kao što u svojoj slijepoj egocentričnosti mislimo, nego život upotrebljava nas, upravlja nama i odbacuje nas kad više ne možemo da poslužimo njegovim nama nepoznatim ciljevima.

Poslije toga mi još “živimo” neko vrijeme, ali samo po inerciji, krećući se sopstvenim pogonskim sredstvima, dok nas taj život ne skloni sa piste kao smetnju svom živom saobraćaju.

Dešava se, naročito na putovanjima i kad ostanem duže sam, da izgubim račun o vremenu i o sebi u njemu, da mi posve nestane utvrđeno osjećanje vremena, kao što čovjeku nestaje daha, da gubim brzinu i padam kao neki mrtav predmet, sopstvenom težinom.

ivoo1

Tada se gubi najprije sjećanje, pa svijest o sebi i svojim dimenzijama, planovima, dužnostima i potrebama, naglo slabi volja i odliva se snaga od nas.

U tom stanju, kad bi ono potrajalo, ne bi se moglo živjeti ni onoliko koliko čovjek može izdržati bez vode ili bez hrane, jer od njega postaje živo ništa koje se gubi u opštem, bezimenom postojanju.

Na kraju nekoliko riječi o njemu samom:

Ima jedna činjenica koja može da me zabrine. Često čujem da naši ljudi govore o meni kao o dobrom i savjesnom radniku. Ja, međutim, znam najbolje kakav sam radnik, koliko sam vremena u svom životu protraćio uludo, koliko sam poslova ostavio nesvršenih, koliko dužnosti neispunjenih, čak i onda kad je od njihova izvršenja zavisila šteta ili korist drugih ljudi. I dan-danas ja radim ćudljivo i neredovno. I znajući sve to, moram da se zabrinuto upitam: kakvo je to shvatanje rada kod nas kad i za čovjeka kao što sam ja mogu da kažu da je vrijedan i savjestan, i da me navode kao primjer dobrog radnika. Ili je to, možda, samo kleveta u pozitivnom smislu, dio one opšte sklonosti da se o takozvanim javnim ljudima pričaju legende i netačnosti svake vrste?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Povezane vijesti