ISPOVIJEST PARTIZANA KOJI JE SPASAO TITA: “Niko se osim mene nije vratio živ!”

Od Neretve i Sutjeske do Mostara i Trsta – to je bio impresivan ratni put 95-godišnjeg partizana Hrvoja Mimice i njegove Druge dalmatinske proleterske brigade. Sa šjor Hrvojem razgovaramo u povodu Dana antifašističke borbe i obljetnice slavne bitke na Sutjesci, u kojoj je sudjelovao kao 19-godišnji borac.

Intervju iz 2017. godine

Nikad partizani nisu imali veće gubitke nego na Sutjesci: od 18.000 boraca izginulo ih je 7000, od kojih 600 partizanki (350 bolničarki). Među mrtvima najviše je bilo Dalmatinaca, oko 3000, pa Sutjesku nazivaju “grobljem dalmatinskih heroja”. A od 16 partizanskih brigada na Sutjesci, baš je Druga dalmatinska s 800 poginulih imala najveće gubitke.

Kritično je bilo na Gornjim Barama, kad je upravo Druga dalmatinska dobila samoubilački zadatak da drži odstupnicu Titu i Vrhovnom štabu, odnosno da spriječi prodor njemačke borbene grupe “Anaker” preko Bara prema Tjentištu dok se glavnina partizana i Vrhovni štab ne prebace preko Sutjeske. Kako se zna, Druga dalmatinska izvršila je ovaj zadatak, ali uz stravične gubitke: samo na Barama poginulo je 300 boraca brigade.

Vitalni Hrvoje Mimica dočekao nas je u svojoj kući u Mimicama kod Omiša, ponosno nam čitajući povijesnu poruku koju je 7. lipnja 1943. Štab Druge dalmatinske s Gornjih Bara uputio Vrhovnom štabu: “Preko polovine brigade izbačeno nam je iz stroja, ali računajte na nas preostale kao da smo u punom sastavu…”

Koliko vas je danas preostalo iz Druge dalmatinske?

– Bojim se da sam ostao samo ja. Svake godine idem sa ženom u Jablanicu na proslavu godišnjice bitke na Neretvi, i već dvije godine tamo nema nitko živ iz Druge dalmatinske osim mene.

Jeste li bili u Jablanici i ove godine?

– Jesam. Išli smo ja i žena. Ja sam vozio, tribalo mi je dva sata i 45 minuta. Ove godine bilo mi je malo tužno u Jablanici.

Jer ste ostali posljednji živ iz brigade?

– Jer Hrvatska nije poslala vijenac. Lani je SDP poslao cvijeće za Jablanicu, a ove godine je HDZ na vlasti, pa nije poslao.

A kako vam je kad danas čujete da govore kako su partizani bili zločinci?

– Kad čujem protiv partizana, evo tu me uhvati, u stomaku, neka muka. Došlo je takvo vrime da ne smiš kazat ništa, toliko sam se povukao. Mene zovu novinari iz Bosne, Crne Gore, Srbije, a u Hrvatskoj niko partizane ne obadaje.

U ratu ste se borili na raznim dijelovima fronte?

– Proša sam u ratu cilu Jugoslaviju, pješke od albanske granice do Trsta. U Crnoj Gori nema brda di nisam bio. Četnici su zauzeli Kolašin, bio je usiljeni marš pedeset kilometara, i osvojili smo Kolašin. Onda smo zauzeli Dubrovnik: moj bataljon je prije na juriš zauzeo Grude, a onda za Dubrovnik, i postrojila se Druga dalmatinska na Stradunu. I sada, kad je bila 70. godišnjica oslobođenja Hrvatske, bio sam opet na Stradunu, i kažu mi da sam jedini živ iz Druge dalmatinske.

Gdje vam je u ratu bilo najteže?

– Na Sutjesci. Na Gornjim Barama. Oni avioni njemački, “štuke”, kad bi se spuštali u niskim naletima, tri po tri u nizu… Pet dana smo držali taj položaj. Da su se Nijemci spustili doli, a glavne naše snage i ranjenici su tu bili, sve bi nas pobilo i to bi bio kraj rata. Tu je, na Barama, izginulo puno mojih drugova.

A kojeg se ratnog trenutka najradije sjećate?

– Kad je Druga dalmatinska ušla u Split. Ja sam iša na čelu jedinice, i vidim svoju sestru kako stoji među ljudima na Rivi. I onda mi je najgore bilo kad sam doša u Mimice, a svi plaču, žene, svi. Jer se niko osim mene nije vratio. Iz Mimica smo u partizane išli nas dvadeset četvorica, a jedino sam se ja vratio živ.

A kad ste otišli u partizane?

– Otiša sam 1942. godine, prije sam bio kurir po Omišu. U toj turi otišlo je nas četrnaest iz Mimica. Išli smo preko planina, od Podgrađa sve do Nevesinja. Moj stariji brat je iša četiri miseca ranije i poginuo je baš kod Jablanice. A sestru su mi ubili ustaše u Zagrebu. Imala je dva mala sina i bila je ilegalka. Došli su po noći i odveli je u Lepoglavu. Ne znamo ni di je pokopana.

A kako ste otišli u rat? Jeste li bili član SKOJ-a?

– U SKOJ-u sam od 1942., a u Partiji od 1943. godine. Znači, imam partijskog staža 73 godine.

Oprostite, ali ta partija ne postoji već 25 godina?

– Nema više Partije, ali ima antifašizma. Meni je Partija ostala u srcu i ja se smatram članom, iako te Partije više nema.

Kako je izgledao partizanski život?

– Najgore su bile uši. Po danu kad ideš, to lizi po tebi. Znao sam trijebit uši po dva-tri sata. Zimi, kad bi došli u štale spavat, onda se naloži vatra, skineš džemper i vrtiš ga, jer se uši zavuku u rupice na džemperu. A ako nema vatre, skineš džemper i staviš ga u snijeg, da samo malo viri, da uši pobignu kroz taj izlaz.

Kakva je bila hrana u partizanima?

– Idu na Sutjesci one njemačke “štuke”, avioni, i ubije “štuka” konja, a nas tri noževima odma kidamo meso i jedemo.

Sirovo?

– Sirovo, e. A u Crnoj Gori nije bilo soli godinu dana. Jednom sam se najeo pekmeza u Bosni: upali smo u neko selo, a ljudi taman radili pekmez, i nas tri navalili, umrli smo skoro od tog pekmeza.

S čime ste ga jeli?

– Ni sa čime. A na Zelengori smo kuvali koprivu, nije bilo ničega.

Imate li kakvih zdravstvenih problema od rata?

– Noge mi i danas trnu kako sam se smrza u Bosni, cili život imam problema s tim. Crni nokti, otpadaju mi. Prve normalne cipele u ratu sam uzeo od Nijemaca, a to je bilo već krajem rata. A smrza sam se i na Sutjesci, kad smo posli Bara išli na Zelengoru. I mi došli na Zelengoru mokri, je bio šesti misec, ali noć, planina, ledeno. I mi naložili vatru da se ogrijemo, a neko viče: “Drugovi, gasite vatru!” Ma ko će gasit, smrzli se. A onda naređenje: “Komunisti, gasite vatru!” I onda smo ugasili.

Koliko je bilo komunista u partizanima?

– U prvoj turi 80-90 posto, a kasnije su dolazili i drugi.

Koji su vam neprijatelji bili najteži: Nijemci, Talijani, ustaše, četnici?

– Četnici su bili opasni, oni su bili na brdima. Ali njih smo razbili na Neretvi: na Jablanici smo ih opkolili i zgazili, nisu se više oporavili. Talijani nisu bili posebno opasni. Nijemci su imali opremu, tenkove, sve. A s ustašama nisam ima kontakta: oni su bili od Mostara zapadno, a ja istočno. Kad sam bio ranjen kod Dubrovnika, na planinama prema Trebinju, bilo je to od četničke mine: moj drug je poginuo, a ja još imam dva gelera u usnama, nisam ih nikad tija izvadit, evo mi još stoje. A jednom sam od četnika moga i poginit, u Crnoj Gori. Mi se probili kroz njih, došli im u pozadinu, kad meni dođu dva četnika s leđa, dva mlada momka.

I?

– I predali mi se. A mogli su me ubit, bili su naoružani.

Jeste li u svibnju 1945. znali što se događa na Bleiburgu?

– Nisam tamo bio. Ja znam, koga god smo u ratu zarobili, nismo nikog ubili. Ili bi preša nama u partizane, ili bi mu uzeli oružje i poslali ga doma.

Jeste li za vrijeme rata ikada vidjeli Tita?

– Jedino na Zelengori, kad smo se probili iz obruča, to kad je bilo “Drugovi komunisti, gasite vatru!”

Danas se zna da su to bili jedini trenuci za vrijeme rata kad je Tito bio izgubljen i dezorijentiran. Mislio je da se nećete izvući iz obruča, da je sve gotovo?

– Pa da Dalmatinci nisu izginuli i sačuvali Vrhovni štab, i bilo bi sve gotovo. Ja ni danas ne mogu vjerovat da to čovik može preživit.

Share and Enjoy !

0Shares
0 0

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Povezane vijesti