IRAČKO-IRANSKI RAT (1980-1988): Korijeni sukoba i njegova eskalacija

Od početka hladnoratovskog razdoblja, glavna okosnica američke strategije za Bliski istok bilo je osiguravanje protoka nafte po, za Washington prihvatljivim cijenama, zadržavanje širenja komunizma u regiji te zaštita države Izrael. U skladu s tom politikom, američki vlastodršci su bili spremni održavati autoritarne režime i zanemariti pitanja ljudskih prava dokle god su isti režimi bili u stanju osiguravati američke strateške interese u regiji.

Nakon arapsko-izraelskog rata i naftne krize 1973/74. Washington je podigao ograničenja na izvoz oružja bliskoistočnim zemljama. Kako bi ipak spriječile mogućnost da to oružje bude usmjereno ka uništenju Izraela, SAD su se također posvetile promovisanju dijaloga između arapskih zemalja i Izrael kada je Egipat i službeno postao prva arapska zemlja koja priznaje legitimnost izraelske države.

Glavnog strateškog partnera zaštiti svojih interesa Sjedinjene Države pronalaze u Saudijskoj Arabiji i Iranu. U skaldu sa Nixonovom doktrinom SAD su već 1972. počele s isporukama vojne opreme i oružja Teheranu. Zahvaljujući američkoj vojnoj tehnici i savjetnicima šah Muhamed Reza Pahlavi je uspio izgraditi najveću kopnenu vojsku na Bliskom istoku i glavnu protivtežu masivnoj iračkoj vojsci sovjetskog tipa. Iranska islamska revolucija 1979. godine predstavljala je vanjskopolitičku katastrofu neslućenih razmjera za SAD budući da je iznenadno Washington izgubio svog najpouzdanijeg bliskoistočnog saveznika.

Iz takve politike proizlazi i ponovno uspostavljanje odnosa s iračkim režimom, koji je SAD percipirao kao bastion protiv širenja islamske revolucije. Odnosi SAD-a i Iraka koji su bili potpuno paralizirani nakon 1967. tokom 80-ih su prerasli u prisni brak iz obostranih interesa. Već na početku 1980. godine, dok su službeni odnosi Washingtona i Bagdada i dalje bili zamrznuti, američke kompanije su uz blagoslov Bijele kuće ostvarivale unosne poslovne aranžmane u Iraku. Američka podrška Iraku uskoro je prerasla u pravu bujicu američke finansijske i materijalne pomoći Sadamovom režimu.

Korijeni sukoba

Granični problemi između Iraka i Irana, posebno pitanje suvereniteta nad rijekom Shatt al-Arab, jedan su od glavnih uzroka dugogodišnjeg sukoba između dvije zemlje, što je dovelo do krvavih okršaja i dugog rata koji je trajao osam godina. Teheran i Bagdad su 7. jula 1937. godine potpisali prvi sporazum o demarkaciji granica između dvije zemlje nakon uspostavljanja iračke države. Iran je u tom dogovoru priznao da Shatt al-Arab pripada Iraku, na osnovu starih ugovora između Osmanske i Perzijske države.

Gotovo tri decenije nakon potpisivanja sporazuma, Iran je 19. aprila 1969. godine saopštio da odbacuje ovu demarkaciju granica, smatrajući je imperijalnom tvorevinom, s obzirom na to da je Irak bio pod britanskim mandatom. Bagdad je smatrao da Teheranovo jednostrano poništavanje sporazuma predstavlja flagrantno kršenje međunarodnog prava.

Nekoliko dana nakon otkazivanja sporazuma, jedan iranski brod je uplovio u iračke vode bez plaćanja propisanih taksi, a zatim su dvije zemlje odlučile rasporediti svoje vojne snage duž Shatt al-Araba.

Alžirskim sporazumom 6. marta 1975. godine prekrojena je granica između dvije strane i Iranu je data polovina Shatt al-Araba, nakon što je definisano da linija koja povezuje tačke na najdubljim mjestima duž Shatt al-Araba, predstavlja riječnu granicu između dvije države. Iran će zauzvrat prestati podržavati oružani kurdski pokret u sjevernom Iraku, vratiti neke od iračkih pograničnih teritorija pod kontrolom Irana i kontrolirati sigurnost na granicama.

Eskalacija rata

Islamskom revolucijom 1979. odnosi se mijenjaju iz temelja. Iranski šiitski vjerski vođa ajatolah Ruholah Homeini želio je proširiti svoju ideologiju i na ostale bliskoistočne zemlje, naročito Irak, u kojem je vladajuća sunitska elita duže vrijeme obuzdavala šiitsku većinu.

Val podrške Homeiniju proširio se među iračkim šiitima te su se počeli otvoreno opirati pa je Husein u strahu od gubitka vlasti odbacio Alžirski sporazum  i obnovio stare iračke pretenzije na iransku pokrajinu Huzestan. Riječ je o području koje Iranci smatraju rodnim mjestom svoje nacije, a koje se zbog ogromnih količina nafte smatra neizostavnim dijelom iranske ekonomije.

Iskoristivši slabosti iranske Vlade i vojske iračke snage 22. septembra 1980. iznenada prelaze granicu i napreduju 80 do 120 kilometara u dubinu Irana. Irački predsjednik Sadam Husein namjeravao je iskoristiti činjenicu da se u regiji nalazi velik broj arapskog stanovništva pred kojim se Husein htio prikazati kao oslobodilac. No rezultati iračkog munjevitog napada su izostali jer je ta država vojno bila inferiorna Iranu, a koji je zahvaljujući prethodnim šahovim dobrim odnosima sa SAD-om opremio vojsku najmodernijim američkim avionima. Uz to, ogromna razlika bila je u mornarici – Irak s obalom od tek pedesetak kilometara nije mogao formirati pomorske snage naspram Irana, čija se obala proteže više od 2400 kilometara. Odnosi snaga bili su podjednaki tek u broju tenkova i oklopnih vozila, u čijem su korištenju Iračani bili neosporni stručnjaci.

Nakon početnog povlačenja iranski vođa Homeini pokreće mase dobrovoljaca i šalje ih u borbu. Iračani se povlače i traže pregovore o miru, ali Homeini odbija pregovore. Iranci oslobađaju zauzeta područja i upadaju u Irak.

Tvorci američke politike zaključili su kako bi Iranska pobjeda u ratu predstavljala katastrofalan ishod po američke interese u regiji i dodatno destabilizirala čitav arapski svijet, naročito ugrozivši dotok nafte iz bogatih zaljevskih monarhija, budući da je „svjetska islamska revolucija“ bila okosnica vanjske politike postrevolucionarnog Irana. Mješavina ekonomskih i strateških interesa presudila je da Washington „između dva zla“ odabere onu opciju koja je predstavljala manju opasnost po američke interese.

SAD i saveznice otvoreno su stali na iračku stranu i uklonili Irak s popisa država koje podržavaju terorizam. Zapad je istovremeno počeo naoružavati Irak, a koji je dotad nabavljao oružje od svog dugogodišnjeg saveznika – Sovjetskog Saveza. U isto vrijeme otkriveno je da je SAD preko Izraela potajno naoružavao i Iran kako bi isposlovao oslobađanje američkih talaca iz zarobljeništva u Libanu, što je izazvalo nesuglasice između Washingtona i Bagdada.

Rat bez pobjednika

Uskoro se rat pretvorio u beskrajno rovovsko ratovanje, masovno krvoproliće i rasipanje municije. Kako bi zadržali valove iranskih napada, Iračani upotrebljavaju i hemijsko oružje. Zna se da je Irak od 1983. koristio bojni otrov iperit, a od 1985. i nervni bojni otrov tabun protiv iranske pješadije i slabo obučenih dobrovoljaca.

Obje su zemlje povremeno vazdušnim i raketnim napadima tukle velike gradove, naftna postrojenja i tankere u Perzijskom zaljevu pokušavajući tako onemogućiti jedan drugoga da ostvare prihod od izvoza nafte. Američki, britanski i francuski ratni brodovi bili su upućeni u Zaljev, gdje je nekoliko kuvajtskih tankera plovilo pod američkom zastavom i vojnom pratnjom kako bi se spriječio Iran da ih napadne. Tokom „tankerskog rata“ američki ratni brodovi 1988. uništili su više iranskih naftnih platformi i, greškom, kako su tvrdile vlasti u Washingtonu, oborili iranski putnički avion s 290 civila.

Irak 1988. pokreće novu ofanzivu kako bi oslobodio svoja područja pod iranskom okupacijom. Iran, iscrpljen i suočen s novom invazijom, pristaje na prekid borbi nakon posredovanja Ujedinjenih nacija. Prekid vatre stupio je na snagu 20. augusta 1988, a u to su područje upućene mirovne snage UN. Prvi komandant Vojnih posmatrača Ujedinjenih nacija na iransko-iračkoj granici (UNIIMOG) bio je general-major Jugoslovenske narodne armije Slavko Jović.

Procjenjuje se da broj žrtava iznosi između 400.000 i milion ljudi dok je ekonomski svaku državu rat stajao više od 400 milijardi dolara.

U augustu 1990., dok je Irak bio zaokupljen invazijom na Kuvajt, Irak i Iran obnovili su diplomatske odnose, a Irak je pristao na iranske uvjete za rješavanje rata: povlačenje iračkih trupa s okupiranog iranskog teritorija, podjela suvereniteta nad plovnim putem Shatt al-Arab i razmjena ratnih zarobljenika. Konačna razmjena zatvorenika završena je tek u martu 2003.

Iako rat nije bitnije promijenio granicu između dvije države, iračani su se smatrali pobjednicima. Kad je objavljena vijest o završetku rata, u Bagdadu su ljudi plesali po ulicama i razuzdano slavili. U Teheranu, glavnom gradu Irana, kraj rata dočekan je tužnom tišinom.

Izvor: historija.info