VARLJIVO LJETO ’68: Sovjetska invazija na Čehoslovačku

U noći sa 20. na 21. august 1968. sovjetski tenkovi ušli su u komunističku Čehoslovačku kako bi ugušili pokret za demokratske reforme poznatiji kao “Praško proljeće”.

Reformistički pokret u Čehoslovačkoj  započeo je 5. januara 1968. godine dolaskom Aleksandra Dubčeka na čelo čehoslovačke Komunističke partije koji je zagovarao tzv. socijalizam s ljudskim licem, tj. liberalizaciju države i oslobođenje od sovjetskog diktata.

Dubček je pokrenuo val promjena i liberalizaciju čehoslovačkog društva – proširene su građanske slobode i omogućena veća medijska sloboda, predstavljen je niz privrednih reformi te oslabljene veze sa Sovjetskim Savezom. Također, provedena je opsežna rehabilitacija građana koji su osuđeni u razdoblju staljinizma. Dubček je te reforme nazvao “socijalizam s ljudskim licem” – a kasnije je tih nekoliko mjeseci prve polovine 1968. godine nazvano “Praško Proljeće” ili na češkom “Pražsko Jaro”.

Dok su promjene u Čehoslovačkoj naišle na odobravanje u Rumuniji  i u Jugoslaviji, ostale komunističke partije iz Istočnog bloka nisu bile oduševljene Dubčekovim reformama. Moskva je promjene u Čehoslovačkoj vidjela kao izazov vlastitoj hegemoniji u istočnoj Evropi – bojeći se da se čehoslovački scenario ne proširi na ostale istočnoevropske zemlje. Lider Sovjetskog Saveza Leonid Brežnjev izjavio je da svaka komunistička partija odgovara ne samo svojoj radničkoj klasi i narodu, već i međunarodnom radničkom pokretu u cjelini. Stoga je Moskva u kasno proljeće 1968. godine preko medija pokrenula napade i optužbe na čehoslovačko vodstvo.

Upozorenja iz Moskve poprimaju konkretniji oblik u ljeto 1968., i to velikim vojnim manevrima Varšavskog pakta koji su se dijelom izvodili na čehoslovačkom teritoriju, a sovjetske trupe ostaju na čehoslovačkom teritoriju i nakon završetka manevara.

Na sastancima čehoslovačkog i sovjetskog vodstva čehoslovačka strana je istakla svoju odanost savezništvu sa Sovjetskim Savezom i nastavak vodeće uloge Komunističke partije u Čehoslovačkoj, i sovjetska strana pristaje povući jedinice s čehoslovačkog teritorija.

Dubček objavljuje pobjedu nad Moskvom te ga narednih dana posjećuju njegovi najčvršći saveznici – jugoslavenski predsjednik Tito i rumunski Čaušesku.

Tito i Aleksandar Dubček

Međutim, dio čehoslovačke Komunističke partije odan Moskvi, poziva Sovjetski Savez na intervenciju. Sovjetsko vodstvo, legitimirano tim pozivom, donosi  odluku o vojnoj invaziji Čehoslovačke.

U noći s 20. na 21. august 1968. oko 600.000 sovjetskih, istočnonjemačkih, poljskih, mađarskih i bugarskih vojnika s pet hiljada tenkova počelo je iz više smjerova prelaziti granicu Čehoslovačke. Istovremeno, stotinjak sovjetskih specijalaca u civilnoj odjeći zauzima praški aerodrom i osigurava slijetanje velikih transportnih zrakoplova An-12 koji su dovozili sovjetske desantne jedinice i lake tenkove. Zanimljivo je da je Rumunija, kojoj je tada bio na čelu mladi Čaušesku, odbila učestvovati u invaziji Čehoslovačke.

Sovjeti su stalno ponavljali da su oni pozvani zauzeti zemlju, izjavljujući da su lojalni čehoslovački komunisti zatražili “bratsku pomoć protiv kontrarevolucije”. Pismo koje je pronađeno 1989. pokazuje da je poziv na invaziju zaista postojao.

Čehoslovačko vodstvo naredilo je svojim oružanim snagama da se ne suprotstavljaju snagama Varšavskog pakta kako bi se izbjeglo krvoproliće. Iako se većina čehoslovačkih građana protivila invaziji, u nekoliko slučajeva su se u Pragu i Bratislavi dogodili incidenti u kojima su zapaljeni sovjetski tenkovi na što je odgovoreno paljbom iz vojnih kolona. U prvim danima invazije ubijeno je oko stotinu ljudi.

Sovjetska Crvena armija je u ranim satima invazije uhapsila Dubčeka i premijera Oldriha Černika i odvela ih u Kremlj. Dan kasnije im se pridružila druga grupa koja je uključivala i predsjednika Svobodu. Oni su nakon četiri dana pregovora bili prisiljeni potpisati Moskovski protokol kojim je sovjetska okupacija formalizirana. Početkom oktobra čehoslovačko vodstvo je potpisalo sporazum kojim je Sovjetima omogućeno trajno vojno prisustvo u Čehoslovačkoj.

Invazija Čehoslovovačke naišla je i na velike osude u inostranstvu, no konkretne pomoći izvana nije bilo. Sjedinjene Američke Države su o krizi govorile malo. Rat u Vijetnamu i predstojeća kampanja između Niksona i Hemfrija odvlačila je pažnju, pa je naglašeno kako se Vašington neće miješati u ono što se događa u Pragu.

Prisustvo sovjetskih trupa na čehoslovačkom teritoriju pomoglo je jačanju tvrdolinijaša u redovima čehoslovačkih komunista te je u aprilu 1969. godine Dubček smijenjen, a na njegovo mjesto dolazi Gustav Husak, nakon čega su uslijedile masovne čistke.

Husak je javno raskinuo s Dubčekovim reformskim smjerom i najavio vraćanje Čehoslovačke starom političkom kursu na kojem je zemlja ostala do pada Berlinskog zida.

Demokratija se u zemlju vratila tokom “Baršunaste revolucije” 1989., a četiri godine kasnije država se podijelila na Češku i Slovačku.

Izvor: historija.info

Share and Enjoy !

0Shares
0 0

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Povezane vijesti