“Bio sam radničko dijete u Jugoslaviji. Evo kako se tada zaista živjelo …”
Iako još mnogi pamte socijalističku Jugoslaviju, o njoj se odavno šire pravi mitovi i legende. O najpoznatijima od njih ovdje iznosim lično iskustvo.
S obzirom na to da sam bio obično radničko dijete, pretpostavljam da ima još par miliona onih koji su otprilike doživjeli isto.
“Par godina radiš i dobiješ stan”
View this post on Instagram
Moji su odmah po vjenčanju kupili garsonijericu od 14 kvadrata na beogradskom Dorćolu. Bez kupatila i toaleta, to smo dijelili s cijelom mansardom. Tek nakon 24 godine staža, u junu 1973. godine, mama je dobila od preduzeća dvosobni stan u novobeogradskom bloku 45.
Zgrada u kojoj smo živjeli i cjelokupno naselje nije ni po čemu zaostajalo za sličnim naseljima na Zapadu tog vremena. Bilo je puno sportskih terena, igrališta i šetališta.
Mama je nekada znala izdavati sobu podstanarima – jer nisu svi imali sreće s dobijanjem vlastitog stambenog prostora.
“Raditi je mogao svako”
Moja je mama došla u Beograd 1949., u dobi od 16 godina, sa završenom osnovnom školom. Zaposlila se u tekstilnoj industriji BEKO i tu je ostala cijeli svoj radni vijek. Platili su joj školovanje, pa i studiranje. U penziju je otišla kao poslovođa na odjelu kontrole kvaliteta.
Tata se zbog mame preselio u Beograd 1958., imao je dva zanata (precizni i automehaničar). Poslao je pet molbi za posao i na svih pet dobio pozitivan odgovor. Mijenjao je firme u par navrata, kako mu se htjelo.
Svi moji vršnjaci koji su to htjeli zaposlili su se već nakon srednje škole. Čak i ovi moji s kulturološkog smjera našli su poslove po domovima kulture, pozorištima, na filmu i televiziji. Ja sam odabrao studiranje, a tokom rane mladosti znao sam raditi preko omladinske zadruge.
“Škola je bila besplatna”
View this post on Instagram
Bilo mi je osam godina kad su u bloku 45 izgradili osnovnu školu Branko Radičević. Bila je tada najmodernija na Balkanu. Imali smo školski bazen, dvije dvorane za fizičko vaspitanje i puno opremljenih kabineta. Dolazile su nam i delegacije iz socijalističkih i nesvrstanih zemalja da bi vidjele to čudo od škole.
Kasnije sam išao u dvije srednje škole, koje su bile puno slabije opremljene. Udžbenike smo sami nabavljali, tu i tamo smo znali organizovati dobrovoljno prikupljanje sredstava za njihovu kupovinu najsiromašnijim učenicima. Studiranje nisam plaćao, ni ja ni one moje kolege koje su se puno duže zadržale na studiju.
“Mogao si noću sam šetati”
View this post on Instagram
Istina, milicija onoga vremena imala je puno šire ovlasti, pa s njom nije bilo zezanja. Nažalost, to je značilo i da vas mogu namlatiti samo zato što ste se zatekli na zabavi na kojoj je neko vama nepoznat u džepu imao drogu.
U ranoj mladosti dvaput sam bez ikakvog povoda bio napadnut nožem na ulici. Mog prijatelja Tomicu bešćutno je nasred stajališta autobusa ubila grupa pomahnitalnih tinejdžera. Morali ste paziti da se ne zamjerite momcima koji su na bilo koji način bili povezani s glavnim facama. Neki su imali i prave bande – jednoga od vođa štitio je tata na visokom položaju u miliciji.
“Nije bilo razlike”
U mojoj su zgradi živjeli dekan Filološkog fakulteta, direktor Beogradske banke i jedan ugledni sudija. Moj je prvi komšija bio režiser Jovan Ristić, kod koga su svraćali brojni poznati glumci i estradnjaci, poput Zdravka Čolića, Danila Stojkovića i Sedmorice mladih.
Ipak, bilo je i “jednakijih”. To mi je postalo očito kad sam se našao na nekoj zabavi usred elitnog Dedinja – kupatilo u toj vili bilo je veće od mog stana. Da ne uspoređujem opremljenost.
“Radnici su besplatno ljetovali”
Nisu, morali su platiti.
BEKO je imao zimovalište u Belanovicama (ne pitajte gdje je to), tamo smo znali otići jer je bilo povoljno. Jednom smo dobili i priliku da ljetujemo u Supetru, uvijek je bila prevelika gužva za ograničeni broj mjesta. Škola nas je vodila u Jelsu i na Jakljan, putovali bismo avionom do Splita ili Dubrovnika, pa onda trajektom. Nakon svog jedinog sudjelovanja u omladinskoj radnoj akciji za smiješan sam novac ljetovao u Baškoj Vodi.
“Plate su bile više nego danas”
Primanja je teško usporediti s današnjima, ali znam da je otac svojom platom mogao kupiti otprilike 600 litara benzina. U par navrata kupili smo novi auto, uvijek onaj iz istočnog bloka. Kasnije smo kupili i zemljište izvan Beograda, pa sagradili i solidnu vikendicu.
Najbolju lovu mama je zaradila kad je otišla u penziju – otvorila je obrt i šivala košulje za nekog vlasnika butika. Par godina kasnije kupila je stan. Dobro smo stajali i moja supruga i ja u vrijeme Ante Markovića. Svaki bismo mjesec kupili neki uređaj ili šta god nam je već trebalo.
“Samo je trebalo paziti šta pričaš”
Nedostatak političke slobode počeo mi je smetati tek tokom studija.
Bilo je to vrijeme kad su u zatvor počeli slati isključivo liberale, a štediti nacionaliste. I osedlali ratnog konja kojeg je onda zajahao Milošević.
Nemam običaj žaliti za onim što je prošlo. Niti maštam o tome da se obnovi Jugoslavija. Jedino čega mi je stvarno žao jeste što se raspala s toliko krvi i suza.
I što je nekad definitivno bilo puno manje mržnje.
Autor: Željko Porobija
Izvor: index.hr
