Duboko zakopana istina o američkom masakru u koncentracionom logoru Dachau!

Priča koju donosimo desila se u vrijeme oslobođenja Dachaua od strane američkih snaga. Ono što se tada dogodilo i danas je pod velom tajne i postoje različite verzije događaja. Svi znamo da pravo i pravda nisu sinonimi, više-manje svaki dan tome svjedočimo.

Događaj koji se dogodio toga dana u Dachauu i danas nameće niz pitanja i izaziva još više neslaganja, a o čemu je tačno riječ pročitajte u tekstu u nastavku.

Nepodnošljivi smrad

Dana 29. 4. 1945. godine u ranim poslijepodnevnim satima američke su se vojne snage približile koncentracionom logoru Dachauu. Samo približavanje ovom stravičnom mjestu bilo je, prema kasnijem svjedočenju sudionika u oslobađanju Dachaua, ispunjeno nepodnošljivim smradom. Nikome nije bilo jasno o čemu je riječ. Vojnici su znali da se kreću prema koncentracionom logoru i nisu znali što ih tamo čega. S napredovanjem smrad je postajao sve gori, pa su se za to vrijeme razvile razne pretpostavke o izvoru neugodnog mirisa. Prevladavalo je mišljenje da je zasigurno u blizini neko hemijsko postrojenje. Vojnici su čuli priče o strahotama koje su se događale u koncentracionim logorima, no smatrali su da su one debelo preuveličane. Ipak, ništa ih nije moglo pripremiti na ono čemu su ovdje svjedočili.

Likvidaciju zarobljenika spriječio prebrzi dolazak američkih snaga

Dachau je prvi koncentracioni logor otvoren još 1933., samo nekoliko sedmica nakon što je Hitler došao na vlast. U početku je to bio logor namijenjen Hitlerovim političkim protivnicima, no ubrzo je pod svoje okrilje počeo uzimati i brojne druge nepodobne. Računa se da je u ovaj logor ušlo više od  220.000 zatvorenika, no pitanje je koliko ih je živo uspjelo iz njega izaći. Dana 14. aprila 1945., kada je bilo jasno da je rat došao do samog kraja i da je sve izgubljeno, Heinrich Himmler je naredio da se zatvorenici iz Dachaua transportuju u druge logore. U roku od dvije sedmice više od 50 posto zarobljenika je prebačeno u druge logore. Oni koji se u tom roku nisu uspjeli transportovati trebali su biti pobijeni, ali Amerikanci su prebrzo stigli.

U odnosu na logoraše Dachaua, Gandhi je bio Herkul

U blizini logora vojnici su prvo naišli na prugu i na sporednom kolosijeku su primjetili vagone, kojih je bilo više desetaka, a njihov je sadržaj iz daljine bio neprepoznatljiv. Vojnicima se činilo da je riječ vagonima punim prljave odjeće. Kada su se dovoljno približili uočili su da je riječ o vagonima prepunim mrtvih tijela. Kasnija računica je pokazala da je u njima bilo preko 2.300 mrtvih trupala. Neka su tijela bila izudarana, neka propucana, a neka su jednostavno klonula od gladi. Prosječna težina tijela iznosila je manje od 30 kilograma. Jedan od vojnika, redar Harold Potter, je u svom kasnijem pismu priblježio :

Gandhi bi nakon tridesetodnevnog posta i dalje izgledao kao Herkul u poređenju s nekima od ovih ljudi.

Osvetnički pohod američke vojske

Na samom ulazu u logor stajao je natpis na kojem je pisalo Arbeit Macht Frei ili “Rad oslobađa”. Logor su oslobodile 42. i 45. američka divizija. Suočavanje s ovim strahotama u vojnicima je izazvalo bijes koji je doveo do osvetničkog pohoda. U trenutku ulaska američkih snaga u logoru je bilo sigurno više od 100, a možda i do 500 njemačkih vojnika, no te brojke do danas nisu potvrđene. Vojnici 45. divizije koji su nabasali na vagone krcate mrtvim i izmučenim tijelima doživjeli su šok. Komandant 45. divizije William P. Walsh  je odlučio pravdu uzeti u svoj ruke i tako je krenulo. Kada su vojnicima prišla prva četiri Nijemca s podignutim rukama, bez puno premišljanja odvedeni su u vagon gdje im je lično presudio svojim pištoljem Walsh. Isti je oficir ubio i njemačkog predstavnika Crvenog krsta, a kasnije je to ubistvo obrazloženo navodnim pokušajem bijega zarobljenika.

Nastavak masakra

Istovremeno s ovim događanjima u sam logor su ušli pripadnici 42 divizije. U susret general-majoru 42 divizije, Henningu Lindenu došao je sam komandant logora Dachau, Heinrich Wicke koji je američkim snagama predao logor, objasnivši da njemački vojnici neće pružiti otpor. Kako su vojnici ulazili dublje u pakao logora užasi su postajali sve očitiji. Vidjeli su plinske komore, skladišta s hiljadama leševa koji su bili nabacani jedni preko drugih. Uskoro je unutar logora došlo do novog masakra u kojem je  između 50 i 100 SS-ovaca, dovedeno do ugljenokopa, koji je bio s tri strane ograđen zidom, a koji su potom postrojeni uz jedan od zidova te je naređena paljba. Ova pucnjava je navela potpukovnika Felixa L. Sparksa da se umiješa i spriječi nastavak likvidacija. On je pucao u vazduh i pozvao se na Ženevsku konvenciju koja štiti zarobljenike. Nakon prestanka pucnjave bilo je više desetaka mrtvih dok su ostali bili teško ranjeni. Potporučnik Felix je tražio da se ranjenicima pruži liječnička pomoć. Prisutni američki doktor Howard Buechner je odbio učiniti ono što je od njega traženo, nakon čega su ranjenicima, navodno, pomoć pružili njemački doktori. Potpukovnik Sparks je u svojim sjećanjima pribilježio iduće:

Danteov pakao dijelovao je blijedo u poređenju s pravim paklom Dachaua.

Uprkos tome uslijedio je novi masakr kod logorskog tornja, u kojem se zabarikadiralo 10-ak SS-ovaca. Nakon što su iz tornja istjerani rafalnom pucnjavom dogodila se nova likvidacija. Prema izjavama svjedoka američki vojnici su dozvolili i da dovoljno snažni logoraši usmjere svoj bijes na stražare.

Trenutak u kojem Sparks puca u vazduh

Reputacija američke vojske dovedena u pitanje

Priča o ovom masakru se brzo proširila. Eisenhower je bio zabrinut za reputaciju američke vojske zbog čega je zatražio istragu. Istraga je započela već  2. maja 1945. Forenzičku istragu je odradio Joseph M. Whitaker koji je utvrdio da se, kada su američki snage u pitanju, ovdje može govoriti i o ratnom zločinu počinjenim nad njemačkim vojnicima. Ovaj je zaključak izazvao novu navalu gnjeva, zbog čega je general-pukovnik Wade H. Haislip koji je imao komandu nad 42. i 45. divizijom opravdao ponašanje vojske užasima s kojima su se suočili, objasnivši ove masovne likvidacije privremenim ludilom, što je bila dobra osnova pravnoj odbrani.

Danas 31. decembra 1945. odbačene su sve optužbe uz objašnjenje da je nemoguće u haosu koji se dogodio utvrditi individualnu odgovornost. Doktor koji je svojevremeno odbio liječiti ranjene Nijemce napisao je knjigu o ovim događanjima 1986. godine. Ova je knjiga podigla pravu buru u javnosti jer je u njoj napisao da je u masakru u Dachauu ubijeno 500 Nijemaca. Njegov je kredibilitet upitan jer je neposredno nakon ovih događanja 1945. godine, izjavio da je ubijeno nešto manje od 20 njemačkih vojnika dok je za ostale rekao da su odvedeni u radne logore. Ponašanje američke vojske nije najsvjetliji trenutak u istoriji američke vojske, no ima i puno tamnijih stvari u njihovoj dugoj istoriji ratovanja.

Anonimni izvor

Možda najbolje svjetlo na ova događanja daje svjedočanstvo čovjeka koji je bio prijatelj sa vojnikom koji je sudjelovao u oslobađanju Dacaha, a koji je umro 2021. u dobi od 96 godina. On je izjavio da se njegov prijatelj nikada nije libio govoriti o ovim događanjima. Prema onome što je on saznao od svog prijatelja, vojnici su bili užasnuti s onim  što su vidjeli te su ubili apsolutno svakog ko je imao s tim bilo kakve veze. Ovo svjedočanstvo najbolje govori šta se tamo uistinu dogodilo. Pitanje je kako se postaviti prema ovim događanjima, jedni smatraju da se ovim vojnicima trebalo suditi kao ratnim zločincima, a drugi podržavaju njihov čin. Završit ćemo riječima čovjeka koji je prijateljevao s vojnikom koji je sudjelovao u ovom masakru:

Moj prijatelj je i dalje mislio da je to ispravno i ne mogu zato kriviti ni njega ni druge muškarce. Ljudi koji danas žive u sigurnosti svojih domova  ne mogu shvatiti užase kojima su svjedočile ove jedinice i zato ih jednostavno ne možemo kriviti za njihove postupke!

Naše je stajalište da se ljudi danas previše distanciraju od tuđe nevolje, kada se uspostavi distanca stvari se mogu razbistriti, no poznavajući sporost i često neefikasnost pravnog suda, vjerovatno bi ovi ljudi, ako bi i uopšte završili u nekom od tada raširenih kažnjeničkih logora vrlo brzo izašli i nastavili živjeti svoje živote kao da se ništa nije dogodilo. U tom kontekstu nameće se pitanje da li bi to bilo pravedno. Zanima nas šta vi mislite o tome, javite nam se s svojim komentarima.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Izvor: povijest.hr/pozitivno.ba

Share and Enjoy !

0Shares
0 0

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Povezane vijesti