Otkriće zapečaćenoga tunela iz Prvog svjetskog rata (VIDEO)

Suočivši se s višemjesečnom pat-pozicijom uzrokovanom prelaskom na pozicijsko ratovanje, sudionici Prvoga svjetskog rata na Zapadnom ratištu na razne su načine pokušavali probiti neprijateljske linije.

Pored ogromnih baražnih artiljerijskih paljbi i uzaludnih juriša preko ničije zemlje, značajnu ulogu u takvim pokušajima odigrali su i podzemni tuneli. Dok je najpoznatiji od njih poslužio britanskom dizanju u vazduh njemačkih položaja 1. jula 1916. godine, čime je započela Bitka na Sommi, većina tunela služila je praktičnijim svakodnevnim svrhama. Jedan od njih bio je i tunel Winterberg, iskopan tokom 1917. godine na njemačkom dijelu linije Chemin des Dames, nedaleko od Reimsa. Protežući se kroz 300 metara dužine ispod lokalnog brda, ovaj je tunel služio povezivanju njemačke pozadine s prvom borbenom linijom, odnosno dopremanju pojačanja i potrepština borcima, sklanjanju od francuskog bombardovanja i skladištenju municije i opreme.

Pošto su u proljeće 1917. godine Francuzi pokušali preoteti to područje od Nijemaca, započelo je sistemsko bombardovanje ulaza u tunel. Napokon, 4. maja uspješan francuski pogodak urušio je najprije izlaz iz tunela, aktiviravši pritom niz drugih eksplozija uskladištene municije, da bi konačno i drugi francuski hitac zatvorio ulaz u tunel na drugoj strani brda. Uslijed takve katastrofe, 270 njemačkih vojnika, pripadnika 111. rezervne pukovnije, ostalo je zarobljeno unutar tunela. Tokom idućih šest dana većina njih umrla je ugušivši se ili izvršivši samoubistvo. Konačno, upravo uoči prepuštanja položaja Francuzima trojica preživjelih Nijemaca otkopana su, uslijed čega su sačuvana svjedočanstva o stanju u zatrpanom tunelu. Jedan od njih, Karl Fisser, posvjedočio je: “Svi su molili vode, no uzalud. Smrt se smješkala svojoj žetvi, držeći stražu nad barikadom kako joj niko ne bi izmaknuo. Neki su tragali za spasom, drugi za vodom. Jedan od drugova ležao je na tlu pokraj mene i slomljenim glasom preklinjao da mu neko napuni pištolj.”

Kako je istaknuto, nedugo potom ovaj sektor ratišta prešao je najprije u francuske, a potom opet u njemačke ruke. Kako više nije postojala nada da u podzemlju ima preživjelih, a i borbene su aktivnosti intenzivirane, za trajanja rata nije više pronađeno vrijeme za iskopavanje mrtvih. S druge strane, nakon rata tačna lokacija tunela u okolišu izmijenjenom eksplozijama više nije ni bila poznata. Uz to, budući da su u njemu počivali vojnici poražene strane, francuskoj je vladi u prilog išao istorijski zaborav, tako da je s vremenom čitavo područje ponovno preuzela šuma.

No, traganja za lokacijom tunela prihvatio se Alain Malinowski, lokalni stanovnik. Počevši skupljati svu dostupnu arhivsku dokumentaciju već 1990. godine, sve do 2009. Malinowski nije uspio locirati tunel. Te je godine napokon pronašao kartu iz ratnog razdoblja na kojoj su, osim ratnih položaja, bile označene i dvije ceste koje i danas prolaze tim krajem. Mjerenjem uglova i udaljenosti, Malinowski je stoga napokon uspio locirati dio šume ispod kojeg bi se trebao nalaziti ulaz u tunel. No, uprkos prolasku stotinjak godina od završetka rata i evropskom pomirenju, francuska vlada se i u 21. vijeku pokazala nezainteresovanom za otkrivanje masovne grobnice. U svoje je ruke stvar stoga uzeo Alainov sin Pierre, bivši vojnik i osnivač ustanove posvećene traganju za posmrtnim ostatcima sudionika Napoleonovog pohoda u Rusiju.

Prateći očeve upute, Pierre Malinowski bagerom je raskopao pretpostavljenu lokaciju ulaza u tunel te ispod površine, na dubini od gotovo četiri metra, zaista pronašao ulazno zvono i ostatke vojne opreme. Iako je takvim – ilegalnim – postupanjem naišao na osudu francuskih arheologa, koji vjeruju da će time biti ohrabreni i drugi, manje plemeniti, tragači za arheološkim blagom, ovim je činom Pierre francuske vlasti stavio pred svršen čin. Ipak, još uvijek se postavlja pitanje što tačno treba učiniti s datom situacijom – pokopati vojnike na vojnom groblju (kao 1973. godine kada su u blizini Reimsa pronađeni i sahranjeni posmrtni ostataci 400 njemačkih vojnika) ili provesti opsežna arheološka istraživanja na čitavom sektoru; odnosno napraviti muzej ili tek podići spomenik.

Izvor: povijest.hr/pozitivno.ba