Dobro došli u 2030. godinu: Ne posjedujem ništa, nemam privatnost i život nikada nije bio bolji – SUDBINA POČINJE

U petak, 11. novembra 2016. godine, Svjetski ekonomski forum (WEF) i časopis Forbes objavili su kratak esej pod naslovom “Dobro došli u 2030. Ne posjedujem ništa, nemam privatnost, i život nikada nije bio bolji.”

Bivša ministarka za životnu sredinu Danske, Ida Auken zamišlja kakav bi život mogao biti 2030. godine.

Godina 2030. je izabrana zbog njene važnosti za postizanje ciljeva održivog razvoja Ujedinjenih nacija (SDG). Ciljevi održivog razvoja su zbirka od 17 međusobno povezanih ciljeva koje su Ujedinjene nacije usvojile 2015. sa navodnim ciljem okončanja siromaštva, zaštite planete i širenja mira i prosperiteta svim ljudima do 2030.

Njihove akcije, međutim, redovno suprotstavljaju njihove navedene namjere.

Ciljevi održivog razvoja bili su dio veće rezolucije poznate kao Agenda 2030, sa navedenom svrhom borbe protiv klimatskih promjena.

Dok se SDG Ujedinjenih nacija i Agenda 2030 često reklamiraju kao oruđe za uspostavljanje zdravih multilateralnih odnosa među nacijama, u stvari, oni su zasnovani na dubljoj agendi za praćenje, kontrolu i usmjeravanje cijelog života na planeti.

Evo kako WEF to želi da postigne: Veliko resetovanje će sve proizvode pretvoriti u usluge, da bi se “nećete posjedovati ništa” ostvarilo do 2030. godine.

Iako je esej star skoro 6 godina, većina ljudi je postala svjesna toga — i fraze “Nećete posjedovati ništa i biti sretni” — otkako je Svjetski ekonomski forum objavio agendu Velikog resetovanja u junu 2020.

Tokom posljednje 2 godine, nebrojeni istraživači, podcasteri i novinari su podijelili svoju zabrinutost sa javnošću u pokušaju da odvrate svijet koji opisuje Ida Auken.

Čini se da su napori da se dopre do masa u određenoj mjeri bili uspješni na osnovu toga što su korporativni mediji pokušavali da provjere priču, Ida Auken je objavila izjavu kao odgovor na zabrinutost javnosti, a WEF je uklonio esej sa svoje web stranice.

U Aukenovoj izjavi za 2020. ona kaže:

“Neki ljudi su ovaj blog čitali kao moju utopiju ili san o budućnosti. Nije to u pitanju. To je scenario koji pokazuje kuda bismo mogli da idemo – na bolje i na gore.

Napisala sam ovaj članak da bih započela diskusiju o nekim prednostima i nedostacima trenutnog tehnološkog razvoja.

Kada se bavimo budućnošću, nije dovoljno raditi sa izvještajima. Trebalo bi da započnemo diskusije na mnogo novih načina. Ovo je namjera ovog djela.”

Auken je takođe objavila 3 druga bloga koji zamišljaju svijet 2030.

Čitajući ova 4 eseja shvatate da nešto od onoga što Auken i WEF opisuju zapravo zvuči korisno. Na kraju krajeva, ko ne bi želio grad u kojem se može pješačiti i voziti biciklom? Ko ne cijeni više staza i drveća?

Naravno, kada pređete preko riječi i obećanja utopije, shvatite da je svijet 2030. koji su opisali Auken i WEF svijet u kome tehnokrate centralno planiraju svaki aspekt društva.

To je svijet bez privatnosti, bez vlasništva nad ličnim stvarima i imovinom, sa obaveznim digitalnim ID-ovima , digitalnim valutama i društvenim kreditnim rezultatima. Ukratko, nećete imati ništa i bićete sretni.

Auken jasno ističe ove tačke u svom eseju iz 2016. kada napominje da “sve što ste smatrali proizvodom, sada je postalo usluga” ili “u našem gradu ne plaćamo zakup, jer neko drugi koristi naš slobodan prostor kad god mi ne treba.”

“Moja dnevna soba se koristi za poslovne sastanke kada nisam tu.”

Takođe napominje da se kupovina pretvorila u “biranje stvari koje će koristiti” i da ponekad dopušta ‘algoritmu’ da to uradi umjesto nje jer “on poznaje moj ukus bolje od mene do sada”.

Konačno, Auken se žali na ljude “koji ne žive u našem gradu, one koje smo izgubili na putu”, misleći na ljude koji su odustali od pametnih gradova i društvenih kreditnih bodova kako bi napustili gradove i izgradili “zajednice koje se samosnabdjevaju”.

Ono što gospođa Auken možda neće shvatiti je da milioni ljudi već biraju da napuste gradove i grade van digitalne distopije planirane za 2030. Čak i oni koji ne mogu ili neće da napuste gradove počinju da se pitaju šta im budućnost donosi ako ostaju u strogo kontrolisanim metropleksima.

Iako se većina čitalaca vjerovatno ne slaže sa vizijom koju su iznijeli WEF, UN i njihovi karteli, ne možemo poreći da ove institucije rade dan i noć da bi ostvarile svoju Agendu 2030.

Oni rade sa stotinama multinacionalnih korporacija, skoro svakom velikom svjetskom vladom i troše trilione dolara da manifestuju Veliko resetovanje.

Vrijeme je da ljudi zamisle kako će izgledati naša 2030. Ako znamo da odbacujemo novo normalno i Veliko resetovanje, moramo razumijeti šta tačno želimo da stvorimo.

Hoće li to biti “Nećete posjedovati ništa i biti sretni”? Ili ćete, možda, napredovati i bićete ispunjeni. Odgovor u potpunosti zavisi od svakog od nas. Buduće generacije zavise od nas da izgradimo alternativu tehnokratskoj viziji.

Evo jedne alternativne vizije 2030. Ovo je moj jednostavan pokušaj da ocrtam kakva bi 2030. mogla biti. Ja to zovem Oslobođenje 2030. i svakodnevno radim da pomognem drugima da uvide važnost zamišljanja naše budućnosti. Možda je vaša vizija malo drugačija. Šta god da je, zapišite to, vidite u svom umu i učinite sve što možete da to dovedete u stvarnost.

Odbacimo Agendu 2030 i Veliko resetovanje i izgradimo Narodno resetovanje.

Dobrodošli U 2030: Posjedujem Zemlju, Živim Među Istomišljenicima i Život Nikad Nije Bio Bolji

Dobrodošli u 2030. godinu. Dobrodošli u moj dom. Posjedujem par hektara u zajednici nedaleko od velikog grada. Živim u zemaljskom brodu sa svojom porodicom i našim kućnim ljubimcima.

Zajedno živimo među desetinama drugih porodica i pojedinaca koji su odlučili da izađu iz betonske džungle i krenu na zelenije pašnjake.

Svaka porodica ima svoju zemlju i kuću. Osnivači naše zajednice su kupili zemljište i počeli da regrutuju članove kasnih 2010-ih kada su mreže za nadzor postale očiglednije.

Naša zajednica je izgradila sopstvene domove, puteve, mrežu staza i društveni centar u kojem održavamo edukativne radionice kako bismo naučili druge zajednice kako da postanu nezavisne od mreže.

Govoreći o mreži, neke naše komšije eksperimentišu sa uređajima “besplatne energije”, dok su drugi fokusirani na solarnu, hidro i energiju vjetra. Odlučni smo da budemo energetski nezavisni, posebno nakon što su neke vlade počele da isključuju nevakcinisane iz električne mreže.

Kada su cijene hrane i inflacija počele da rastu 2022. godine, shvatili smo da moramo da smanjimo zavisnost od prodavnica.

Većina korporativnih prodavnica ionako zahtjeva digitalni ID za ulazak i većina članova naše zajednice odustala je od tog sistema.

Dakle, sada su svi naši domovi smješteni u šumama hrane koje proizvode voće iz cijelog svijeta. Stotine drveća koje smo posadili posljednjih nekoliko godina štite naše domove i omogućavaju privatnost.

Dok hodate stazama, takođe vidite mnoge permakulturne bašte koje proizvode povrće i začinsko bilje za kuhanje i lijekove. Djeca slobodnog dometa trče u svim pravcima, smiju se i igraju na suncu.

Najbolji dio naših života sada je to što nismo sami. U stvari, mi smo jedna od hiljada zajednica koje formiraju međunarodnu mrežu van velikih gradova i kontrolne mreže.

Naša zajednica je okružena sa nekoliko drugih zajednica istomišljenika, svaka sa svojim modelima upravljanja, tradicijama i normama.

Često trgujemo robom i uslugama sa našim lokalnim komšijama, a neke zajednice su počele da uspostavljaju mreže trgovine na velike udaljenosti.

Srećom, kasnih 2010-ih, nekolicina naprednih pojedinaca počela je da osniva lokalne ćelije i krugove, pomažući ljudima da se povežu i pronađu zajednicu koju su tražili.

Ove grupe su postavile temelje za Narodno resetovanje koje je vidjelo milione ljudi koji su izašli iz mreže i nisu poslušali autoritete.

Te ćelije su se na kraju pretvorile u namjerne zajednice i ekosela ujedinjena poštovanjem samovlasništva i tjelesne autonomije. Zajedno čine decentralizovanu mrežu koja ljudima daje mogućnost van pametnih gradova.

Čak sam čuo i glasine da neke od ovih zajednica pomažu ljudima koji bježe iz gradova.

“Oni Žive Različite Vrste Života U Gradu”

Ponekad razmišljam o ljudima koje smo ostavili. Ljudi koji su postali zaokupljeni prednostima i pogodnostima tehnologije i nisu mogli da vide opasnosti. Ljudi koji su propagirani da mrze bližnje ako pripadaju drugoj političkoj stranci. Još gore, ljudi koji su znali šta dolazi, ali nisu reagovali.

Oni žive različite vrste života unutar grada. Dozvoljeno im je da izađu van svojih stanova samo kada je sistem klimatskih upozorenja naveden kao zelen i kada Gatesova Svjetska zdravstvena fondacija kaže da je nivo prijetnje od pandemije ispod 70.

Niko više ne smije da upravlja vozilom niti da posjeduje zemljište. Ne možete iznajmiti aparat bez pokazivanja digitalne lične karte ili skeniranja mrežnjače.

Zapravo, nikome nije dozvoljeno čak ni da uđe u grad a da ne bude dezinfikovan, skeniran, označen i dodijeljen mu društveni kreditni rejting koji određuje vašu klasu i pristup javnim uslugama.

Znamo da postoje radni logori i karantinski logori, ali ih je teško pronaći jer vladajući savez često seli zatvorenike.

Svakodnevno se molimo za našu braću i sestre u gradu, i radimo ka danu kada će svi naši ljudi biti slobodni da nam se pridruže u stvaranju života iz svojih snova.

Derrick Broze, TheLastAmericanVagabond.com

Izvor: webtribune.rs/pozitivno.ba

Share and Enjoy !

0Shares
0 0

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Povezane vijesti