Tajni izvještaj CIA-e: Ustaško zlato sačuvano u Vatikanu

Deklasifikovani dokumenti otkrivaju kako su američki funkcioneri sugerisali otvaranje arhiva, no Vatikan tvrdi da nema dokumenata koji bi vodili prema razrješenju misterije

U decembru 1997. godine u London dolaze važni predstavnici 41 države. Motiv okupljanja je velika konferencija o nacističkom zlatu, sazvana nakon “afere Meili”. Christoph Meili je bio čuvar u švicarskoj UBS banci. Obavljajući svoj posao, ustanovio je da se dio službenika banke u čudnim terminima bavi neobičnim, zagonetnim poslom – uništavanjem određenih dokumenata.

Kopkala su ga pitanja – zašto, o kojim se dokumentima radi … Meili je čeprkao, njuškao, raspitivao se i na kraju shvatio da su papiri koji idu u mašine za rezanje dokazi koji zlato i dragocjenosti pohranjene u depoima UBS-a vode prema Trećem Reichu i Jevrejima koje je opljačkao Hitlerov režim! Dragocjenosti nakon uništenja dokaza o stvarnim vlasnicima logično postaju vlasništvo banke. Nakon toga se zakotrljala priča globalnih dimenzija …

Afera je vratila pažnju svjetske javnosti na grandioznu, genocidnu otimačinu izvedenu u Trećem Reichu, ali i njegovim satelitima. Konferencija je u fokusu imala ponašanje neutralnih država koje su taj posao olakšale – Švicarske i Vatikana, a cilj je bio pozvati sve zemlje u koje vodi trag zlata na otvaranje arhiva, nalazak dragocjenosti i restituciju žrtava.

Jedan od ključnih ciljeva konferencije bio je, kako se vidi iz CIA-inih izvještaja koji su nedavno deklasifikovani, nagovoriti Vatikan na objavu arhivskih dokumenata koji bi – između ostalog – otkrili tajnu ustaškog zlata koje je tamo završilo. Glavni američki čovjek na konferenciji je Stuart Elliott “Stu” Eizenstat, diplomat i advokat, koji je dužnost ambasadora SAD-a u Evropskoj uniji obavljao od 1993. do 1996. godine.

Eizenstat se prije toga, 7. novembra, na povjerljivom brifingu u Vatikanu susreo s ocem Marcelom Chappinom, jednim od dvojice vatikanskih dostojanstvenika koji će predstavljati Svetu Stolicu na londonskoj konferenciji o nacističkim dobrima, kao i s ministrom vanjskih poslova Svete Stolice, Celesstinom Miglioreom, jednim od najprogresivnijih vatikanskih klerika.

Eizenstat je obavijestio Chappina o “izvještaju o neutralnima”, koji se odnosio na Vatikan. Pozdravio je odluku Svete Stolice da pošalje predstavnike u London i podstakao ih na “aktivno sudjelovanje”. Eizenstat je pozvao Vatikan da ubrza postupak pregleda svojih dokumenata i otvori svoje arhive vezane za imovinu vanjskim istraživačima.

Chappin se, saznajemo iz izvještaja CIA-e, “zahvalio Eizenstatu na brifingu i opisao napore vatikanskog arhiva u vezi s otkrivanjem sudbine skrivene nacističke imovine. Rekao je kako ima konačnu ovlast u pristupu povjerljivim zapisima koje bi ‘već sutra’ mogao učiniti javno dostupnima.

Vatikanska praksa je otvaranje arhiva radi potpunog pregleda pontifikata pojedinog pape. Napomenuo je, međutim, da nakon izdanja sa 11 svezaka, pontifikat Pia XII. nije predviđen za cjeloviti pregled i izdavanje, i to sve do 2000. godine”.

No to se ni do danas nije dogodilo …

Chappin je smatrao da bi trenutno objavljivanje bila pogreška jer vatikanski arhivisti još nisu u cijelosti katalogizovali materijal. Na pitanje o saradnji ustaša i sveštenika rekao je da su “neki franjevci bili puno više Hrvati nego katolici”, a Vatikan je na pitanje ustaškog zlata osjetljiv. Dodao je kako nije vidio dokumente koji bi podržavali tezu o ulozi Vatikana u prikrivanju zlata ustaških žrtava.

Chappin je rekao Eizenstatu da će “američka vlada morati prihvatiti njegovu riječ da Vatikan neće uništiti nikakve ‘neugodne’ dokumente s kojima bi se mogao susresti” dodajući kako mu treba vjerovati i “ako podnese izvještaj da u pregledu svoje arhive nije pronašao ništa”. Rekao je Amerikancu da su novinski isječci iz jugoslovenske štampe u vrijeme suđenja Stepincu “jedini pronađeni zapisi koji su raspravljali o tom pitanju i da bi službeni zapisi koji se odnose na to zlato trebali biti dostupni u Beogradu”.

Ovdje ćemo se s Eizenstata i njegovih napora za otkrićem tragova koji vode prema ustaškom zlatu zaputiti prema ustaškim i drugim domaćim izvorima na tu temu, koja već decenijama uzbuđuje i našu javnost.

Jednu je priču Udbi ispričao Ante Moškov, zapovjednik Poglavnikova tjelesnog sdruga, koji je s tim zlatom imao i lično iskustvo. Moškov priča o bijegu Pavelića i ekipe u Austriju s dijelom tog zlata u proljeće 1945. godine:

– Nekako u isto vrijeme, da bude stvar potpuna, Pavelić je poslao Lisaka u jednu ekspediciju po neke zakopane zlatnike (navodno oko 2000 zlatnika) koje su, prilikom bijega iz engleske u američku zonu, u nekoj šumi zakopali Pavelić, Lisak, Kirin i Braco. Prema pričanju Lisaka, a kasnije Viktora Reberniščaka, koji je bio izdvojen, dok je Pavelić sa spomenutom trojicom neopaženo negdje postrance u šumi zakopavao, niko nije mogao od onih koji su bili s Pavelićem (osim Kirina, Lisaka i Brace) znati mjesto. Dok su dvojica kopali, dvojica su držali stražu i nijedan se od ostavljene grupe nije odvajao. Lisak se vratio i izjavio da je na mjestu zlatnika našao drvenu daščicu ili karton na kojem je pisalo: ‘Hvala na dukatima, pozdravljaju partizani!’. Dakle, i ta rezerva za koju su neki izvan porodice Pavelića znali da postoji je nestala – objašnjava Moškov, no i tu se pojavila misterija: jesu li zlato zaista našli partizani ili je to bajka Pavelićevih ljudi.

Moškov, međutim, ne priča kako je i sam sudjelovao u sakrivanju dijela zlata. Moškov je, naime, kod sebe čuvao dio ustaškog zlata, u “devet sandučića dimenzija 30 x 20 x 12 cm, po 35 kilograma zlata u svakom sandučiću, prema riječima B. Kavrana, odnosno oko 22 kilograma po procjeni Jere Jareba”, a znao je i gdje je drugo zlato, kojeg nije bilo malo.

“Dio novca (Moškov je) potrošio i za svoje potrebe u Italiji, a preostalo je ostalo zakopano pokraj Radstadta”, piše Ivica Hrastović s Hrvatskog vojnog učilišta u naučnom radu o Moškovu. (…) Obzirom da su za zlato još znali pukovnik Frane Šarić i Marko Čavić, teško je reći kakva mu je bila sudbina nakon hapšenja generala Moškova, ali je moguć dvostruki rasplet: ili su Englezi prisilili Šarića da im kaže sve što zna o zlatu kad su on i Moškov bili u zatvoru (Šarić je izašao iz zatvora bez objašnjenja, a Moškov je izručen jugoslovenskim vlastima) pa su ga pronašli i uzeli ili su zlato kraj Radstadta iskopali Šarić ili Čavić, ili zajedno ili s još nekim, te s njim otputovali za Argentinu između decembra 1946. i marta 1947., dok je A. Moškov bio u zatvoru i još se nadao da neće biti izručen. Određeni izvori  upućuju na to da je u trošenju tog zlata sudjelovao i Pavelić.

Prema podacima koje prikupio istoričar Mario Jareb, u Švicarskoj je završilo 1338,87 kilograma ustaškog zlata i oko 2,750.000 švicarskih franaka.

“Bili su u trezorima i na računima švicarskih banaka krajem rata 1945. godine. Dio zlata (358,42 kilograma) bilo je zlato koje je centralna njemačka banka Reichsbank dostavila HDB-u na osnovu plaćanja Njemačke NDH za prevoz njemačkih vojnih jedinica i ratne opreme preko državnog područja NDH. Drugi dio zlata (980,45 kilograma) bilo je uglavnom zlato koje je HDB uspjela dobiti iz trezora filijale bivše Narodne banke Kraljevine Jugoslavije u Sarajevu. Ubrzo po pohrani ovih sredstava u Švicarskoj, švicarske su vlasti blokirale pristup i raspolaganje njima vlastima NDH. Uprkos pokušajima vlasti NDH i predstavnika HDB, održala se blokada sve do kraja rata. Napokon, tokom ljeta 1945. godine jugoslovenske komunističke vlasti uspjele su dobiti ove vrijednosti”, piše u recenziji jedne Jarebove knjige.

– Otkrili smo da je njemačka Reichsbank svjesno ugrađena u svoje zlatne rezerve pljačkala monetarno zlato od vlada zemalja okupiranih od strane nacista. To nije učinjeno samo kako bi se napunili džepovi nacističkih vođa, nego je to bila svjesna politika i glavno sredstvo finansiranja i održavanja ratnih napora, jer je njemačka valuta u suštini bila bezvrijedna. Drugo, slijedili smo trag novca i vidjeli da su velike količine opljačkanog zlata napustile Reichsbank i prošle kroz Švicarsku nacionalnu banku i ostale švicarske banke, a u manjoj mjeri i kroz druge zemlje koje su ostale gotovo neutralne kroz većinu ili cijeli rat. Kad su ga pretvorili u švicarske franke, nacisti su kupovali ratni materijal. 

Tako su najvažnije privredne veze Švicarske s nacističkom Njemačkom igrale ključnu ulogu. Treće, mnogi od ovih neutralnih elemenata olakšali su – čak i u kasnoj fazi rata – nacistički ratni napor ne samo razmjenom zlata za valutu potrebnu za kupovinu kritične robe, nego i opskrbom Nijemaca kritičnim materijalima, od kugličnih ležajeva i željezne rude do volframa i hroma. Četvrto, pokazali smo konačno da je neko zlato žrtve – zlato oduzeto ili brutalno izvađeno žrtvama nacističkog progona, uključujući i one poslane u koncentracione logore – završilo u nekim neutralnim zemljama i nenamjerno se pomiješalo sa zlatom centralne banke. 

Konačno, zaključili smo i da su tužna kombinacija ravnodušnosti neutralnih nacija te sukobljeni prioriteti i neaktivnost saveznika, uključujući Sjedinjene Američke Države, rezultovali nedovoljnim naporima da se opljačkano vrati. Nadalje, nije učinjeno dovoljno da se ta imovina iskoristi za dobrobit preživjelih žrtava rata i holokausta – napisao je nakon konferencije Eizenstat.

On je obećao da će se i u budućnosti posvetiti pitanju “ustaškog zlata” i njegovog kretanja iz Hrvatske tokom rata, uključujući ulogu Vatikana. Bilo je mnogo značajnih rezultata s Londonske konferencije, zaključio je.

– Prije svega, to je nevjerovatan stepen priznavanja i slaganja ključnih istorijskih činjenica. Zauvijek pokopan, nadam se, bio je izopačeni revizionistički stav da se holokaust nekako nikad nije dogodio ili da je njegov opis bio pretjeran …

Izvor: express.24sata.hr

Share and Enjoy !

0Shares
0 0

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Povezane vijesti