Sjene u ogledalu stare kuće

September 20, 2026 Ostalo

Marija je kupila antikno ogledalo s teškim, tamnim okvirom od hrastovine, privučena njegovim neobičnim sjajem na lokalnoj buvljoj pijaci.

Postavila ga je u hodnik, nasuprot spavaće sobe. Te prve noći, dok je u kući vladao potpuni mrak, probudio ju je neobičan zvuk – tiho, ritmično kuckanje o staklo.

Ustala je iz kreveta, a hladan vazduh u hodniku natjerao ju je da se naježi. Pogledala je prema ogledalu. U mraku je jedva razaznavala svoj odraz, ali nešto nije bilo u redu. Izgledalo je kao da njena sjenka u ogledalu stoji potpuno mirno, iako se ona kretala.

Zatvorila je oči, misleći da je riječ o umoru, i ponovo ih otvorila. Ovaj put, odraz u ogledalu se polako nasmijao – širokim, neprirodnim osmijehom koji nije bio njen. Prestrašena, Marija je zakoračila unazad, ali odraz u staklu je zakoračio naprijed, prislonivši dlanove na unutrašnju stranu stakla.

U tom trenutku, zvuk kuckanja je prestao. Zamijenio ga je tihi, promukli šapat koji je dopirao iz dubine hodnika, tačno iza njenih leđa: “Hvala ti što si me pustila unutra.”

Prije nego što je uspjela da se okrene, svjetlost ulične lampe na tren je obasjala hodnik.

Ogledalo ispred nje je sada bilo potpuno prazno. Nemajući više svoj odraz, Marija je shvatila da kuckanje nije dolazilo iznutra – nego izvana.

Izbezumljena shvatila je da ju je antikno ogledalo uvuklo u sebe i progutalo poput nekog zlokobnog portala. Udarala ga je rukama u želji da ga razbije pokušavajući se spasiti, ali je brzo shvatila da je zamijenila mjesta sa svojim odrazom i ostala zauvijek zarobljena s druge strane stakla. Gledala je svoje bivše tijelo kako se udaljava i odlazi živjeti u stvarnom svijetu ali bez nje – sa nekom drugom dušom koja ga je preotela.