PRESELIO SE IZ SRBIJE U AMERIKU: Kada je komšiji rekao odakle je NIJE NI SANJAO DA ĆE ČUTI OVU PRIČU!

Vladimir Skočajić Skoča, poznati novinar iz Srbije, radio voditelj i bloger, preselio se ranije ove godine u Ostin u Americi, gdje na društvenim mrežama često piše o dogodovštinama u ovoj zemlji. Jedna priča izazvala je posebnu pažnju, a prenosimo je u cjelosti.

pont

“Subota ujutru. Devet i petnaest. Pijem prvu kafu na verandi. Mačka spava u saksiji. Otvorila je oči na tren, pogledala me i nastavila da džonja. Zabole je za sve. Volio bih da sam ona kada su radne subote. Ili bilo kog drugog dana. A ne bih se bunio ni da sam saksija. Naročito ove subote. Jedva da sam otvorio oči, a već mi je hiljadu misli okupiralo glavu. Obično sačekaju bar do podne. Danas nisu. Kada bih birao saundtrak za jutrošnje misli, nijedna pjesma ne bi pasovala bolje od “It’s a Sad and Beautiful World” grupe Sparklehorse.

Krećem na posao. Poslednjih nekoliko jutara na putu do posla slušam kao blesav novi album Nikolasa Krgoviča (kakva ploča!), ali ne danas. Ove subote mi se ništa nije slušalo. Srećem onog komšiju koji liči na Rika Rubina. On uvijek šeta dva psa. I jutros je. Poželi mi dobro jutro i pita kako sam. Kažem da bi u krevetu bilo bolje. Pita me pa što nisam onda u krevetu i smije se nevaljalo. Možda je stvarno Riku Rubinu dopizdelo u Malibuu pa došao u Ostin. Prolazim pored kuće koja je druga do “moje”. Mala, slatka u kojoj niko ne živi. Bar ja nikad nisam nikog video tu. Ali danas nije bilo tako. Pod malom verandom je bio parkiran neki običan auto, a ispred kuće…Ispred kuće je stajao vjerovatno najljepši auto koji sam vidio u Americi. Stari Pontiac Bonneville. Razrogačio sam oči, otvorio širom usta, a jezik mi se otkotrljao dve ulice niže.

Znam da ovakav auto 2018. nimalo nije praktičan. Na stranu što je skuplji od novogodišnje rasvjete u Beogradu, nego i troši tri puta više goriva od običnog, zauzima dva parking mesta, a dijelovi su mu preskupi i nije ih uvijek lako naći. Nije racionalno voziti ovakva kola danas. Ali kada pomislim na svo ono vrijeme koje bih proveo na njegovim kožnim sjedištima, sve one hiljade kilometara američkog asfalta koje njegove gume prelaze, sve one diskografije Nila Janga, Boba Dilana, Brusa Springstina, Dinosaur Jr, Mazzy Star i Sonic Youth koje bi bile preslušane u njemu. Neka sam neozbiljno i nezrelo derle koje slijepo slijedi snove koji su mu noć prije toga bili na jastuku, neka mi se obije o glavu sva ta neracionalnost, ali ja sa ovog svijeta ne odlazim dok neke moje stvari ne budu samo moje. Ovaj auto je jedna od njih.

Pitao sam se otkud on ispred kuće u kojoj niko ne živi. I otkud baš danas, prvog dana kad mi se ne sluša muzika od kad sam došao u Ameriku. Nekih osam sati kasnije, kada sam se vraćao sa posla, dobio sam odgovor na ta pitanja.

Sunce je zalazilo, bio sam mrtav umoran. Išao sam istim putem kojim sam jutros prošao samo sad u drugom smeru. Ispred komšijine kuće je i dalje stajao ovaj pontijak sa slike. No, sada je tu bio i komšija. Prosijedi deda koji je telefonirao naslonjen na krov auta. Sačekao sam da završi razgovor i prišao sam mu. Rekao sam kako sam se zaljubio u njegova kola i pitao ga od kad ih ima i kako ga služe.

Deda se zove Bob. Rođen je prije 70 godina u Ostinu. Auto je kupio 1968. Te godine se i oženio. Imaju dvoje djece od kojih je stariji sin začet u pontijaku. On i žena su u autu prešli cijelu Ameriku i pola Kanade. Kaže da je mogao da kupi još tri takva za pare koje je potrošio na održavanje. Ali je*eš racionalnost kada su ovako velike stvari u putanju. Nijedan nema istoriju i emociju kao ovaj. I taj auto zna stvari, rekao mi je. Početkom godine mu je umrla žena, tri dana nakon što su proslavili pola vijeka u braku. Srčani udar, u bašti, tu iza. Tada je odlučio da proda kuću i kola. Ne može više da ih podnese. Previše uspomena, kaže. Auto je već prodao, a za kuću razgovara sa dva kupca. Danas je posljednji put došao pontijakom u tu kuću. Odselio se u Dalas, a uskoro planira da se preseli na Havaje. Tamo mu živi kćerka. Iako je bio slomljen veći dio godine, misli da je sad dobro. Mnogi ljudi nemaju takvu ženu pored sebe nijednu godinu, a on je imao pedeset. I zahvalan je na tome. Planira na Havajima da proba da napiše knjigu o svom životu. Kaže da će tamo i da uči da surfuje iako je mator. Oduvijek je želio da proba. Nije prije surfovao jer se njegova žena plašila talasa. On se više ničeg ne plaši.

Kada sam mu rekao odakle sam, kaže mi da zna za Srbiju. I za Jugoslaviju. Sjeća se da smo imali predsjednika koji je puš*o tompuse i da je imao neko meksičko ime. Tito, kao marka najpoznatije votke u Ostinu, kažem ja. Jeste Tito, da, potvrđuje. Sjeća se da smo igrali najbolju košarku na svijetu i da smo se poslije raspali u ratu. Zna i da Amerika ima veze sa tim. Dodaje i da Amerika ionako ima veze sa svakim sranjem na svijetu od Drugog svjetskog rata naovamo. Nije ponosan što je Amerikanac ali kaže da ne bi bio ponosan da je bilo koje druge nacionalnosti. Smješkam se, nevjerujući šta je upravo rekao. Meni.

Pitam ga da mi kaže za koliko je prodao auto, ako nije tajna. Kaže da ga u stvari nije prodao nego poklonio. Pita me da li imam malo vremena i volim li priče. Kažem mu “I have all the time in the world, and if you’re asking am I into stories, it’s like asking bear if he’s into honey”. Nasmijao se. I onda je počeo.

Dva mjeseca nakon što mu je umr*a žena, otišao je u Galveston, malo mesto na obali mora u Meksičkom zalivu. Iznajmio je kuću na plaži i danima je sjedio i gledao u more. U bungalovu pored njegovog, primijetio je ženu koja isto to radi. Prve nedelje se nisu konstatovali. Druge su počeli da mašu jedno drugom. Treće su se upoznali. Ona je gledala u more jer se razvela nakon 35 godina braka. Nije im išlo. Oduvijek je znala koliko su bili različiti, ali pravu razmjeru tih razlika je uvidela tek nakon što su dobili treće dijete. Pustila je da sve bude po njegovom dok djeca nisu odrasla. Imali su skladan život jer je ugasila sebe. Sve svoje želje i snove. Ona je oduvijek htjela da provede odmor tako što će da pilji u more, on nije volio more. Ona je htjela da putuje po Evropi, njemu je i Galveston bio predaleko. Ona je maštala da ima Pontiac Bonneville, on joj nije dao da vozi jer je smatrao da su žene loši vozači. A onda su došla djeca i pare su se istopile, a sa njima i njeni snovi o morima, Evropi i pontijaku. Čim se treći sin odselio, rekla je mužu da odlazi. Odselila se iz malog mjesta u Hjuston i započela novi život u pedeset sedmoj. Nije neki, rekla mu je, ali je bar njen.

Ali nije samo ona pričala, kaže Bob. I on je njoj ispričao cijeli svoj život. Pitanja koja mu je postavljala, dijelovi njegovih rečenica na koje se osmehivala ili mrštila, i pogled koji je imala dok ga je slušala, toliko su imali savršen tajming i meru, da je on prvi put nakon smrti svoje Lore osetio da ga neko stvarno razume. Čak bolje od sopstvene djece. Ona je znala sve i kad su ćutali i blenuli u more prve nedelje, svako na svojoj sojenici. Za svojih 70 samo je jednu osobu upoznao koja je bila takva. Njoj ništa nije morao da crta. Baš tim riječima. I tada je odlučio da joj pokloni auto.

Jedne subote je otišao kod nje u Hjuston. Tada su se prvi put vidjeli nakon Galvestona. Spremila je lazanje, pili su vino i slušali ploče. Posebno mi je naglasio da se između njih ništa nije desilo. Niti će se desiti. Bob je završio sa ženama u ovom životu. Ono što mu je Anđela dala, bila je vera u čoveka koji osjeća, misli, sluša i zna. A to mu znači više nego svi orgazmi ovog svijeta. “A možda ima i veze sa time što sam olinjali deda” dodao je uz kez. Obijica smo znali da ovo posljednje nema veze sa istinom.

Kada se veče sa Anđelom približilo kraju, izašla je da ga isprati. Tada je prvi put vidjela pontijaka. Ispuštala je nekontrolisana “wow”. Ispričao joj je još u Galvestonu koliko mu taj auto znači, znala je sve o njemu. Ali tada joj nije rekao koliko ga boli da ga vozi. Nije joj rekao samo zato jer je znala. Toliko toga joj nije rekao iz tog razloga. Dok je ona zagledala auto sa svih strana, on je iz kasete izvadio dokument na kome je pisalo Anđelino ime. Dan prije toga je preveo auto na nju. Rekao je da su kola njena. Znao je da ih niko neće čuvati bolje od nje. Prvo ga je pitala da li je siguran. Nakon što je klimnuo glavom, počela je da plače. Zagrlila ga je i šapnula mu kroz suze: “I told you that my name is Angela, but why did you lied about your name, Angel?”. Kaže da ga nije puštala iz zagrljaja dugo. Ili on nije nju, ne sjeća se više.

Bob i Anđela nisu bogataši. On je penzionisani nastavnik matematike, ona radi u prodavnici odeće. Bob je svu ušteđevinu dao na održavanje pontijaka. Anđela vozi forda koji je star 13 godina. Rekao mi je da njegov auto u ovom stanju, sa tim motorom, ne vrijedi manje od 50.000 dolara. Ali njemu pontijak nisu pare. To je mašina koja sve zna, ponovio mi je treći put. I pošto on više ne može da je vozi, jedino ispravno je da ga ustupi nekom ko takođe sve zna. Zato je ona i prihvatila tako veliki poklon bez negodovanja, zato je i plakala. Bob i Anđela su Ljudi.”

Izvor: novi.ba

Share and Enjoy !

0Shares
0 0

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Povezane vijesti