Zašto je Titovo “NE” Staljinu najveći obaveštajni promašaj CIA

Jugoslavija je poslije Drugog svjetskog rata bila najdosljednija u sprovođenju politike Staljina i Sovjetskog Saveza, a Tito je bio “najsamostalniji, najponosniji, marksističkoj misli najdosljedniji i najekstravagantniji lider”, tvrdi profesor sa Harvarda Od Arne Vestad u posljednjoj knjizi o Hladnom ratu.

Ubrzo je djelovalo kao da se Tito nudi za drugog vođu komunističkog bloka i problemi su počeli da bivaju vidljivi početkom 1948. godine. Staljin je pozvao jugoslovenske vlasti u Moskvu i kritikovao ih zbog prebrze i nejasne politike stvaranja balkanske federacije.

“Ono što je bila zajednička politika sada je postao argument da je Tito želio da preuzme vlast nad balkanskim zemljama. Ono što je bila komunistička predanost i shvatanje internacionalne dužnosti, prije svega pomoć Grcima u građanskom ratu, postalo je razlog za tešku kritiku”, piše hrvatski istoričar Tvrtko Jakovina.

“Zaoštravanje je bilo diskretno i vidljivo mjesecima ranije, a Tito je “konačno bio pomenut u Čerčilovom govoru o ‘gvozdenoj zavjesi’, Trumanova doktrina donijeta je upravo zbog agresivne politike prema Grčkoj, a Jugoslavija je srušila američki avion iznad Slovenije. Nije bio previše razloga posumnjati u Tita.” Ipak, zapadne diplomate su sugerisale da je Beograd za “Moskvu postao iritacija”, i da je “Tito svojeglav”. “Niko, međutim, u ministarstvima nije prepoznao ono što se događalo. U prvim analizama propusta tek osnovane CIA, nespajanje brojnih indicija u vezi sa ‘jugoslovenskom 1948.’ godine smatra se jednim od najvećih obavještajnih promašaja”.

U početku, “u ambasadu FNRJ u Moskvi, sve češće su dolazili građani koji su se pitali zašto pritisci, zašto klevete, zašto tvrdnje da je Titovo vrijeme odbrojano”, piše ovaj istoričar, a Vladimir Velebit, prvi čovjek Ministarstva spoljnih poslova, u pismu od 27. marta 1948. godine, biva optužen da je engleski špijun. On je došao kući i “svojoj drugarici” ispričao da je dobio amebe i da mora da miruje, ne smije da jede masno, ali niko mu nije povjerovao.

“Kada je 28. juna 1948. godine u Bukureštu donijeta Rezolucija Informbioroa komunističkih partija i osuđena Komunistička partija Jugoslavije, bilo je to iznenađenje koje se nije viđalo u međunarodnim odnosima. ‘Mi raspolažemo podacima da je Tito imperijalistički špijun’, rekao je Andrej Ždanov, jedan od najuticajnijih sovjetskih političara. Svi su podržali Sovjete, osim KPJ koja je odlučila da se suprotstavi.”

Jakovina piše da su jugoslovenske diplomate iz građanskih krugova bile u šoku kada je došlo do zaokreta, a da su oni “partizanski” to shvatili kao novu misiju, a da su razočarani bili samo oni koji su više “od Staljina mrzili Tita”, a takvih je bilo i na ekstremnoj ljevici i ekstremnoj desnici, posebno u emigraciji.

“Zapadni mediji pisali su o najvažnijem događaju od kapitulacije Japana”. Poznatog revolucionara Karla Štajnera, koji je proveo 7.000 dana u gulazima u Sibiru, nagovarali su da izjavi da su “Moše Pijade i Tito još u vrijeme dok su bili u zatvoru prije rata, radili za imperijaliste”. Trebalo je, međutim, neko vrijeme da prođe da bi se pomirilo sa promjenama koje su udarale u duboka uvjerenja, i da se odbaci ono što je do juče bilo nesumnjivo, da se ostane uz vlast koja je bila sasvim sama. “S američkom pomoći, politikom koju je definisao slavni Džordž Kenan (američki diplomata i istoričar), zadatak je bio jednostavan – Tita održati na površini, glasilo je načelo koje su SAD poštovale sve do 1989. godine”.

Objavljivanje Rezolucije IB stvorilo je poluratnu vojsku od JNA, i pojačalo ulogu tajnih službi i tajne policije, i terorija u jugoslovenskom društvu, navodi istoričar. “Atmosfera sumnjičenja, izvlačenja najgorih karakternih osobina, sve je to pojačano u stanju neizvjesnosti, provokacija, straha od toga šta bi bilo ako bi svi krenuli na Jugoslaviju, pitanja zašto Tita optužuju baš svi … Rezolucija i kasniji razvoj omogućii su da se mala država evropskog jugoistoka pretvori u samostalni faktor na međunarodnoj sceni. Bilo je to iznad stvarnih mogućnosti, ali Hladni rat bio je razdoblje koje je obezbjeđivalo da mali zaigraju velike uloge. Takvu promjenu slijedio je Vašington, sretan što se dogodilo čudo, koje je obezbjedilo da se u strateškom smislu jug Evrope učini sigurnijim za Zapad, da se u Istočnu Evropu uglavi crv razdora.”

Ta “jugoslovenska 1948.” može da se gleda kao na početak smrzavanja odnosa, i počela je čistka “titoista” u Istočnoj Evropi. “Komunistički svijet više nikada nije bio isti”, naveo je Džon Luis Gadis, profesor sa Jejla. Staljinov plan nije bio da izgubi Jugoslaviju, ali je onda iskoristio situaciju da očisti titoiste. “Sovjetska imperija nametnuta je Istočnoj Evropi i oslanjala se najprije na ideologiju i silu, a potom samo na silu. Posljednji put, titoisti ‘iz ormara’ ispali su 1989. kada je proces emancipacije postao nezaustavljiv. Tada je trebalo naplatiti rezultate onoga što je 1948. godine postavljeno, ali SFRJ se raspala iznutra.”

Izvor: titomanija.com.ba

Share and Enjoy !

0Shares
0 0

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Povezane vijesti