POSLJEDNJI JUNAK SA LJUBINOG GROBA: “Nijemci su imali oružje, mi smo imali SRCE!” 2 dana gorilo je i nebo i zemlja! EVO ŠTA NAM JE TITO PORUČIO!

Vitalni starac jasno se sjeća pojedinosti slavne bitke o kojoj su učile generacije đaka u nekadašnjoj Jugoslaviji, jer kota koju su branili – nije smjela pasti.  Zarija je 30.januara napunio 100 godina, boravi u svom domu u Ulici kralja Nikole u Podgorici, kaže da se osjeća dobro i da redovno prošeta.

Borac Četvrte proleterske crnogorske udarne brigade i danas pamti svako ime, svaki toponim, živo objašnjava kako je bitka tekla, sjeća se svakog detalja, kao da se Bitka na Sutjesci juče odigrala, a ne prije 75 godina.

“Nijemci su napadali minobacačima, pješadijom, pa kad odbijemo te napade, povučemo se sa samog vrha prevoja, jer onda napadnu avioni – ‘štuke’. Bilans dvodnevnih borbi je da je od pedesetak partizanskih boraca, svi iz Crne Gore, preživjelo njih trinaest. Mislim da smo bili žrtvovani, naša četa (druga četa trećeg bataljona Četvrte crnogorske); Tito nam je poručio da se Ljubin grob mora braniti po cijenu života. Većina u našoj četi bili su iz Bjelopavlića, nas trojica iz Zete i jedan borac iz Bugojna (BiH). Radisav Raspopović, bio je komandir čete”, priča Vukašinović.

U najtežim okršajima, branioci Ljubinog groba, odbijajući sve juriše neprijatelja, poslali su poruku Centralnom komitetu Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i Vrhovnom štabu čuvenu poruku: “Dok god budete čuli na Ljubinom grobu pucnje naših pušaka, Nijemci neće proći. A kad toga ne bude, znajte da na njemu više nema živih proletera.”

Borci Druge proleterske tokom bitke na Sutjesci

Ljubin grob je prevoj na planini Zelengori i na tom mjestu su se u junu 1943. vodile žestoke borbe tokom Pete neprijateljske ofanzive, poznate kao Bitka na Sutjesci. Združene njemačko-italijansko-ustaške snage vodile su od polovine maja do polovine juna krvave borbe protiv jedinica Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije (NOV i POJ), ali je glavnina partizanskih snaga uspjela da se probije iz obruča.

Zarija kaže da bi volio da još jednom posjeti prevoj na kojem je izginula praktično cijela druga četa trećeg bataljona Četvrte crnogorske, iako se kreće uz pomoć štapa. Kada bi ga neko poveo, priča da bi rado pogledao kako danas izgleda Ljubin grob, na kojem je izgrađen i spomenik.

Partizani tokom bitke na Sutjesci

Odlukom Vrhovnog štaba, Četvrta crnogorska formirana je 10. juna 1942. upravo na Zelengori. U sastav brigade ušli su dva bataljona Lovćenskog i po jedan Zetskog, Komskog i Durmitorskog partizanskog odreda, ukupno nešto više od hiljadu boraca. Prvi komandant brigade bio je Peko Dapčević, a politički komesar Mitar Bakić, obojica narodni heroji.

Godinu potom, na Ljubinom grobu, njeni borci odigrali su važnu ulogu kako bi glavnina snaga uspjela da se probije iz obruča.

“Nijemci nadiru sve jačim snagama i sve upornije. Mi smo izgubili dvije trećine svog ljudstva, ali računajte na nas kao da smo u punom sastavu”, poruka je Druge dalmatinske brigade koja je praktično desetkovana tokom jednomjesečnih borbi i imala je više od 800 poginulih boraca, najviše od svih brigada.

“Čim se formirala, imali smo uspjeha u Bosni, od Livna do Vakufa, oduzeli smo značajne količine oružja i tehnike od Italijana. Slijedi Četvrta neprijateljska ofanziva – Bitka na Neretvi, po mnogo čemu posebna. Borili smo se protiv Nijemaca, Italijana, ustaša i na kraju, kada smo prešli Neretvu, i sa četnicima. Bosna je vrvila od različitih vojnih formacija”, kaže Zarija.

Priča da su potom preko Male Crne Gore oslobodili sve do Bioča, ali da je naređeno da se opet vrate u Bosnu.

“Onda slijedi Bitka na Sutjesci. Nijemci su imali tehniku, dobro naoružanje, ali mi smo imali srce. Vjerovao si u one što su bili sa tobom, da te neće ostaviti ako si ranjen i da te neće izdati.”

Brigada je prošla ratni put dug više od 20.000 kilometara. Izgubila je više od polovine boraca, oko 5.000 ljudi. Dala je 48 narodnih heroja. Povodom petnaestogodišnjice bitke na Sutjesci, juna 1958. godine, odlikovana je Ordenom narodnog heroja. Odlikovana je i Ordenom narodnog oslobođenja, Ordenom partizanske zvijezde i Ordenom bratstva i jedinstva …

Oko 7.500 partizana poginulo je tokom Bitke na Sutjesci. Prema istorijskim izvorima, suprotna strana imala je oko 2.000 poginulih ili nestalih. Pod njemačkom komandom bilo je oko 127.000 vojnika, a partizanske snage brojale su oko 18.000, među kojima i nekoliko hiljada ranjenika.

Zarija priča da je član KPJ bio od 1939. godine i da je u Zeti tada bila samo jedna ćelija u kojoj su bili još Mihailo Boljević, Šćepan i Vojin Stijepović, Blažo Radović i Todor Bašo Rašović.

Lakše se snalazio u ratu nego u miru, a doživio je i da ga isključe iz partije.

Tito i Ivan Ribar na Sutjesci

Odmah nakon rata, tražio je da se demobiliše, a imao je čin potporučnika.

Postavili su ga za predsjednika gornje Zete, bio je poslanik crnogorske Skupštine, šef milicije na Cetinju i u Danilovgradu, kratko.

“Znam ko me je pratio i prijavio da sam informbirovac, ali ja to nisam bio. Sve što je taj čovek rekao o meni, pripisao je da sam ja njemu kazao. Napisao sam prijavu protiv njega, ali je nisam predao, već je držao u džepu, ali je on mene prijavio. Isključili su me iz partije 13. decembra 1951. godine, pa uhapsili. Od maja do decembra tri puta sam išao na Cetinje na sjednice Skupštine Crne Gore i tek su me tada uhapsili, eto to je koliko sam bio kriv. Otišao sam u ured UDBE i pitao da li sam lišen slobode i dobio potvrdan odgovor.”

Starina priča da je tri mjeseca bio u zatvoru na Cetinju, da je bilo teško, hladna zima.

Na Golom otoku proveo je dvije godine, a isljednik mu je bio ratni drug iz jedinice. Dočekao ga je, kaže, riječima: “Umjesto da pijemo zajedno, ti postade izdajnik.”

Ali, nije dao da ga neko maltretrira, ističe Zarija, i nikada nije “radio van žice”.

“Kada sam se vratio sa Golog otoka, riješio sam da se neću javljati svojim ratnim drugovima, ako me neko od njih ne pozove. Nisu me zvali. Zaposlio sam se kao fizikalac u firmi koja je održavala opštinske puteve, pa onda u ‘Duvan prometu’. Prvo sam držao trafiku na Željezničkoj, Autobuskoj, kod Hotela Crna Gora, onda postao šef magacina. U penziju sam otišao 1963. Fiću sam kupio 1964. godine, ne zato što mi je trebao, već u inat. Bio sam ratni vojni invalid, uzeo ga na kredit. Poslije sam promijenio sedam automobila.”

Seljaci prenose ranjene partizane

Zarija priča da se oženio odmah poslije Drugog svjetskog rata sa Olgom Radulović iz Bjelopavlića.

“Olga je bila zgodna žena, 73 godine smo su u skladnom braku, pet godina je mlađa od mene, ali nemamo djece. Kada su me izbacili iz partije i počele moje muke, kažem joj da ne mora da me čeka, jer je izvjesno da ću na robiju. Olga mi je tada odgovorila da će me čekati, jedino ako čuje da više nisam živ. Brinula se o mojoj majci.”

On je još pokretan, uz pomoć štapa, i uveče obavezno uhvati krug po ulici.

Redovno se javlja na mobilni telefon.

Priča i da je tri puta nakon povratka sa Golog otoka pokušao da izgradi kuću u Titogradu, i da mu je tek treći put uspjelo.

“Čitav život je prošao kao tren i pored svih nedaća. Na jedna vrata uđeš, a na druga izađeš.”

Foto: vijesti.me/Luka Zeković

Izvor: vijesti.me/pozitivno.ba