Lapot – između legende i stvarnosti: Da li je u Srbiji postojao običaj ubijanja starih?

Obredi žrtvovanja izvodili su se na mnogo načina i iz mnogo razloga. A da li je običaj ubijanja staraca postojao u srpskom narodu?

Običaji žrtvovanja ljudi svakako spadaju u najstrašnije i najtajanstvenije djelatnosti u istoriji civilizacije. Obredi žrtvovanja izvodili su se na mnogo načina i iz mnogo razloga. Ako razmišljamo o ovim jezivim događajima, obično ih povezujemo s društvima vrlo različitim od našeg i udaljenim hiljadama kilometara u prostoru ili stotinama, čak i hiljadama godina u vremenu.

Iako je žrtvovanje ljudi jeziv događaj sam po sebi, tradicija ubijanja ljudi, u zavisnosti od uzrasta ili drugih karakteristika, sa sobom nosi još mračniju dimenziju.

Istorija prati ubijanje staraca još od starog vijeka kada su – po kazivanju antičkih pisaca Hesioda, Herodota ili Strabona – mnogi narodi ubijali stare ljude na različite načine. Ubijanje staraca negdje je podrazumijevalo jednostavno izopštavanje iz zajednice i ostavljanje u šumi, gdje bi ovi umrli od gladi, dok je bilo i plemena poput Masageta koji su svoje stare ubijali, kuhali i jeli (!).

U srednjem vijeku Marko Polo, svjetski putnik, opisao je kako je na ovakve jezive obrede nailazio u raznim oblicima od Evrope, preko Melanezije, do Sibira. On je gledao kako u Malaji mladi pripadnici plemena ubijaju i jedu svoje starce, dok su kod sibirskih Jakuta starci jednostavno ubijani ili prepuštani na milost i nemilost silama prirode.

U Evropi je ovaj običaj potrajao gotovo do polovine srednjeg vijeka i bio je najrasprostranjeniji kod Tračana, Zapadnih Slovena i Nijemaca. Smatra se da je bio prihvaćen i kod Slovena na Balkanskom poluostrvu gdje se, po vjerovanjima, najduže i zadržao.

Gotov za sjekirče

Neki autori, poput Svetislava Prvanovića, smatraju da se ovaj običaj na našim prostorima zadržao do kasnog srednjeg vijeka, i to u oblastima istočne Srbije, makedonskoj Torbešiji i dijelovima Crne Gore. Budući da je ipak stvar prošlosti i da sobom nosi određenu tajanstvenost, različita su mišljenja koliko je zaista postojao u našem narodu. Isti autor navodi teoriju po kojoj se ovaj običaj na našim prostorima zadržao dosta dugo, na primjer, kod crnogorskog plemena Pješivci do sredine 18. vijeka, ili kod homoljskih Vlaha sve do prve polovine 19. vijeka.

S druge strane, autori poput čuvenog etnologa, profesora Dušana Bandića, smatraju da ovaj običaj možda ipak nije zaživio u našem narodu, već da je samo dio predanja i legendi koje porijeklo vuku od drugih kultura. I pored toga, Bandić ističe da je sačuvan u usmenoj baštini našeg naroda.

Primjera radi, u narodnim izrekama poput: “gotov za sjekirče” ili “zreo za sjekiru” vidi se odnos prema običaju kao i način, odnosno oruđe koje se koristilo – sjekira. On navodi da su Vlasi iz istočne Srbije, po predanjima, bili najbrutalniji jer su svoje žrtve prvo “pržili usijanim željezom po vratu i još žive stavljali u mrtvački sanduk” i da su ih “ako ne bi umrli od opekotina, davili”.

Iako odnos prema običaju izgleda brutalno i bezlično, ističe se ritualna težina, ne samo za porodice iz koje su starci, već i cijelog sela. Starce su ubijala njihova djeca, i to uglavnom sjekirom ili štapom (nekada i toljagom). Bandić navodi kako su, po predanju, starci išli na lapot gotovo raspoloženi, a ne uplašeni ili bijesni. Ova tvrdnja ipak ne djeluje previše stvarno, posebno ako se sagleda postupak neposredno prije izvršenja.

Naime, prije nego što bi smrtonosni udarac bio izveden, na glavu žrtve se polagao smotuljak vune ili parče prohe preko kog se udaralo. Prilikom udarca se uglavnom izgovarala sljedeća rečenica: “Ne ubijam te ja, nego ovaj hljeb/vuna/proha”. Ovo se izgovaralo iz straha od mogućeg povratka duše pokojnika, kao i izvjesno lošeg raspoloženja u kom bi se ona vratila. Budući da su se ljudi plašili osvete, prebacivali su krivicu na predmete.

Svrha ovog običaja može da se objasni kako kroz razumna tumačenja tako i kroz poznavanje logike narodnih vjerovanja Srba. S jedne strane, logično je da su stari i iznemogli bili na teretu svojoj zajednici, posebno na prostorima gdje je vladala oskudica i stalna borba za život, tako da je ovaj običaj, koliko god bio užasan, ipak razumljiv. Bandić navodi i legendu u kojoj je ovaj običaj prikazan kao plemenit.

Kako legenda kaže, nekada je postojao narod posebnog imena – “Nemri”. Vjerovalo se da njegovi pripadnici jako dugo žive, ali dugo i s mukom umiru. Vjerovalo se da su u prosjeku živjeli oko 150–200 godina. U ovakvim (ne)prilikama bližnji su im pomagali tako što su im skraćivali muke “šaljući” ih na onaj, neki bolji svijet. Bandić navodi da se na ovo gledalo kao neku vrstu “eutanazije”.

I djeca će biti očevi

Kako je isti autor duhovito primijetio, trebalo je ipak objasniti i zašto je tako “plemenit” običaj napušten. Narodna mašta ni ovdje nije zatajila. Postoje dvije najčešće navođene anegdote koje objašnjavaju uzroke nestanka lapota.

U prvoj priči već ostarjeli otac savjetuje sina kako da se ponaša i čuva kad ode u rat. Sin odlazi u rat i, prateći očeve savjete, uspijeva da se sačuva. Iskustvo i mudrost starijih pokazuju se kao izrazito vrijedni za zajednicu, i od tada praksa ubijanja staraca prestaje.

Drugi primjer je jednako logičan, možda i vjerovatniji od prvog. Sin je ostarjelog oca poveo u šumu na lapot. Dok njih dvojica idu prema šumi, sinov nasljednik, dječačić, trči za ocem i podsjeća ga da sačuva sjekiru. Otac shvata da dječak traži sjekiru za lapot i da i njega čeka ista sudbina kao i njegovog ostarjelog oca. Otac odbacuje sjekiru i odbija da ubije svog oca. Tu se lanac tradicije vezan za lapot prekida, i u pokoljenjima koja sljede postaje gotovo zaboravljeni dio baštine.

Tako je na osnovu mnogih usmenih predanja tumačen ovaj drevni običaj koji i danas čini važan dio narodne kulture i vjerovanja Srba, ali i drugih naroda na ovim prostorima. Posebnu tajanstvenost daje mu činjenica da, iako važan dio našeg usmenog pamćenja, u postojanje lapota u našim krajevima nećemo zapravo nikada biti potpuno sigurni.

Ono u šta možemo biti sigurni a što su autori ovih legendi možda i željeli da poruče, jeste važnost životnog iskustva i mudrosti koje stariji članovi našeg društva posjeduju. Priče o lapotu, takođe na svoj način, podsjećaju mlađe generacije da vrijeme neumoljivo korača i da će i oni sami jednog dana biti starci i starice koji će zavisiti od pomoći i dobrote drugih.

Izvor: nationalgeographic.rs/pozitivno.ba

Share and Enjoy !

0Shares
0 0

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Povezane vijesti