Slučaj Betty Anderson: Posmatrači iz svemira

Jedan od prvih slučajeva opisuje nam Betty Anderson, koja je svoj doživljaj sa vanzemaljcima iznijela na konferenciji posvećenoj iskustvima sa bićima iz svemira, održanoj u Pascagouli u državi Mississippi, SAD

Bilo je to krajem 80-tih godina prošlog vijeka. Betty je pričala kako je, još kao mala djevojčica, u šumi postavljala zamke za životinje. Zbog ovih njenih (nehumanih) postupaka kontaktirali su je vanzemaljci, objašnjavajući i ubjeđujući je da se tako ne treba odnositi prema životinjama. To ih je veoma rastužilo, pa su posavjetovali djevojku da odustane od lova i da više ne povređuje životinje.

Ovaj slučaj sa Betty istraživao je naučnik Raymond Fowler. Njega je ova tema izuzetno zanimala i o tome je objavio nekoliko knjiga. U djelu ‘Posmatrači – Svjedoci tajnih zamisli otmičara sa NLO’, autor opisuje seanse hipnoze kojima se Betty podvrgla da bi se prisjetila boravka na brodu vanzemaljaca. Bilo je to 1973. godine. Kidnapovana djevojka se sjetila kako je postavila pitanje jednom od vanzemaljaca ko su oni, a odgovor je glasio da su oni čuvari prirode i prirodnih pojava – Posmatrači, koji vole ljude i planetu Zemlju, brinu se o njoj i o čovjeku od prvog trenutka.

Tokom boravka na brodu vanzemaljaca, Betty je ušla u vještački stvorenu životnu sredinu nazvanu Vivarijum u kojoj su čuvane i gajene biljke i životinje. Ona se približila ribnjaku u kojem je, na njeno čuđenje, odjednom počeo da se smanjuje nivo vode. Voda je odjurila u pravcu kvadratnog otvora na dnu vodenog rezervoara i djevojka je mogla da vidi ribe koje su se bespomoćno praćakale i, nemoćna da im pomogne, tužno ih je posmatrala. Međutim, nekoliko riba ustremilo se pravo u otvor koji je vodu odvodio u veći rezervoar. Devojka je upitala vanzemaljce o smislu toga što je vidjela i dobila odgovor da se ribe tako ‘obnavljaju’. Šta se to obnavlja i na koji način? Moguće je da oni na taj način obnavljaju rezervoare sa slanom vodom i ribama na Zemlji i sakupljaju uzorke sa naše planete, smještajući ih u cisternu radi transporta u druge svijetove.

U knjizi ‘Naš život sa Vanzemaljcima’, otete Bert i Denize Twiggs takođu su iznijele svoje saznanje o interesovanju vanzemaljaca za našu faunu. One kažu: ‘Uveli su nas u prostoriju u koju, kako su nam saopštili, dopremaju životinje sakupljene iz raznih područja Zemlje da bi im pružili pomoć i potom ih vratili u njihovo prirodno okruženje. Kad pronađu ranjenu ili bolesnu životinju, vanzemaljci je uzimaju kod sebe i pokušavaju da je izliječe. Domaće životinje vraćaju porodicama, a divlje životinje puštaju u rezervate. Sve se to odvija bez prisustva ljudi.’

Oteta Betty je nekoliko puta boravila na ogromnom vasionskom brodu vanzemaljaca. Njoj su dozvolili da slobodno razgledava unutrašnjost broda. Jednom prilikom, ona se našla u ogromnoj, slabo osvjetljenoj prostoriji unutar koje je bilo mnogo soba sa staklenim zidovima. Betty se prisjeća da je pogledala u takva dva ‘staklena’ kaveza. U jednom od njih, nalazila su se dva bića koja su podsjećala na gorile i ogromna mačka, teška najmanje dvadeset kilograma. Sve tri životinje su se međusobmno veoma miroljubivo ophodile.

U drugom ‘kavezu’, nalazilo se čudnovato biće, mješavina lava i reptila, koje je ležalo na leđima i spavalo, sa poluotvorenim čeljustima. Betty nije promaklo nekoliko redova oštrih zuba.

Pretpostavila je da je takva životinja nekada živjela na zemlji i od izumiranja su je mogli spasiti samo vanzemaljci. Kasnije, ona ni u jednom časopisu, reviji ili knjizi, nije mogla da pronađe sliku te neobične životinje. Nažalost, nisu ni svi vanzemaljci isti, pa su neki od njih za svoje interese iskorištavali njenu ljubav prema životinjama, što je kasnije dovelo do negativnih posljedica.

Sljedeću epizodu naša glavna junakinja odigrala je 4. oktobra 1989. godine i evo kako je opisala ‘kosmičku seansu’ koju je doživjela kod svoje kuće: ‘Ispred i u unutrašnjosti naše kuće, pojavile su se velike mačke. Pored zamrzivača, stvorio se kavez sa lavom i plavo-bijelim risom. U sobi je ležala druga mačka, slična ženi sa kovrdžavom crnom kosom. Oko kuće se motao bengalski tigar, pokušavajući na sve moguće načine da uđe unutra.’

Očigledno je bilo da su se mali-zeleni poslužili kamuflažom i, u ovom slučaju, pokušali da zaplaše Betty kako bi je učinili bespogovorno poslušnom. Ona misli da nisu htjeli da je smrtno uplaše, već im je cilj bio da ih ona poštuje i uvažava. Betty se nada da su došljaci shvatili koliko su neke od divljih zvjeri koje su se pojavile, prije svih bengalski tigar, opasni po ljude i da će prestati na taj način da zastrašuju ljude koje odvode.

Odlomak iz knjige dr Carle Terner ‘Autentične priče o otmicama vanzemaljaca’, pokazuje da otmičari eksperimentišu istovremeno sa ljudima i životinjama. Muškarac po imenu Fred, pod hipnozom je ispričao šta je doživio tokom bliskog susreta sa došljacima iz svemira: ‘Osjetio sam da oni namjeravaju da nešto istovremeno urade sa mnom i sa životinjom i to me je uplašilo. Sjećam se da sam ležao, a oni su iz mog tijela uzimali nekakvu tečnost i unosisli u tijelo životinje. Okrenuvši glavu, nedaleko od sebe sam uočio još jednu životinju, koja je izgledala kao hibrid čovjeka i životinje. Njena veličina je bila približna dvogodišnjem djetetu, a njegov ‘životinjski’ dio je bio pokriven gustom dlakom … !?

Zatim je Fred opisao humanoide nad kojima su vršeni eksperimenti, nazivajući ih ‘sivokožim’. Vidio je kako se životinja-hibrid, na pokret ruke vanzemaljca eksperimentatora, polako podigla u vazduh. Posebnim postupkom, iz tijela otetog je uzeta sperma i jedan deo je ubrizgan u životinju, poslije čega je ona iščezla iz prostorije. Drugi dio sperme humanoidi su odnijeli na kompjutersko testiranje. Današnji poduhvati kloniranja životinja navode nas na prirodan zaključak da su vanzemaljci daleko odmakli u toj oblasti. Kad je Fred čuo šta je sve pod hipnozom ispričao, samo je dodao: ‘Ne eksperimentišu sa DNK čovjeka i životinje …’

Catharine Wilson je svima koji ne vjeruju u informacije dobijene pod hipnozom, ponudila sopstveno sjećanje, odnosno opis jednog od bliskih susreta. Ona kaže: ‘Nisam pod hipnozom dok vam ovo saopštavam. Julske noći 1993. godine, našla sam se na ulazu u podzemnu bazu koja se nalazila u nekoj planini. Vidjela sam ljude koji su izgledali kao činovnici i nekoliko vojnika. Pored njih je stajao humanoid  sa ogromnim crnim očima – nazvala sam ga Plavokosi. Rečeno mi je da naša vlada sprovodi eksperimente kloniranja ljudi i da su već klonirani muškarci i žene. Po završetku eksperimentisanja, njih predaju naučnicima i vojnim ekspertima, a kad i za ove oni više ne budu interesantni, jednostavno ih ubijaju. Na prevaru smo ovladali njihovom tehnologijom, iako im je naša vlada dala garancije da će povjerenu tehnologiju koristiti samo za dobrobit čovječanstva. Trenutna situacija više nije pod kontrolom i oni nisu u mogućnosti da zaustave vladu. Poslije tih otkrića osjećala sam se veoma loše. Na koji način, ja i mnogi drugi koji su bili oteti, možemo pomoći da se alarmantna situacija popravi? Bila sam apsolutno bespomoćna. Ako se sve to događa u stvarnosti, onda u to nije upletena samo vlada SAD. Nalazimo se u informacionoj blokadi i većina ljudi ne želi čak ni da razmišlja o sličnim pitanjima.

Vjerovali ili ne, briga za očuvanje životinjskih vrsta, iz knjiga koje su nastale kao rezultati sjećanja na dodire sa vanzemaljcima, pokazuje nam njihovu pozitivnu stranu, ali iskorištavanje otetih radi eksperimentisanja sa životinjama i kamuflaže, oslikava njihove negativne namjere. Iako bi trebalo da se usredsredimo na eventualne pozitivne namjere došljaka iz svemira, ne zaboravimo da su oni sebi postavili razne ciljeve, od kojih neki nisu prijatni ljudskim jedinkama. Ono što moramo da priznamo je nadmoć njihove tehnologije. Iz iskustva nekih ljudi saznali smo da manipulišu našim opažanjima, ali to ne treba da nas zaustavi u daljem traganju za istinom. Zato bi svi, zainteresovani za ova pitanja, trebalo da opišu sopstvene susrete sa bilo kakvim fenomenima, da vode dnevnike, po mogućnosti sačine crteže i, naravno, obave konsultacije sa ljekarima. I samo tako ćemo, prije ili kasnije, otkriti istinu koja, na kraju krajeva, pripada samo nama.

Izvor: conopljanews.net/pozitivno.ba

Share and Enjoy !

0Shares
0 0

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Povezane vijesti