ISPOVIJEST JUGOSLOVENA: “BRATSTVO I JEDINSTVO” VAMA DANAS ZVUČE SMIJEŠNO, ALI MI SMO BILI SLOBODNI

Hajdana Bogdanović Šerbedžija je rođena 1960. godine u Zrenjaninu, a danas radi kao inžinjer u Smederevu. Kao Titov pionir učestvovala je na šest radnih akcija u periodu od 1975. do 1982. godine, bila je stipendista SFR Jugoslavije i i danas se jasno sjeća 4. maja 1980. godine kada su javili nezamislivo – umro je drug Tito.

sjecanja1

Ovo je njen tekst o sjećanjima na život u Jugoslaviji, radnim akcijama i trenutku od prije 40 godina kada je javljeno da je doživotni predsjednik SFRJ Josip Broz Tito preminuo.

“Svi mi koji smo rođeni i odrasli u zemlji koju danas žele da protjeraju iz kolektivnog sjećanja njenih stanovnika i udžbenika istorije, sa tugom i nostalgijom sjećamo se te divne zemlje, Jugoslavije za koju sa pravom Abdulah Sidran kaže: “Da je Jugoslavija bila gora sto puta, no što je bila, opet bi bila sto puta bolja od svega ovoga što je od nje nastalo”.

Stješnjeni u svojim malim državicama, koje su bile, tek republike jedne moćne države kakva je bila Jugoslavija pokušavamo da dozovemo to vrijeme prije ovog zajedničkog sunovrata devedesetih, podsjećajući i sebe i našu djecu, da ovo nije jedini mogući svijet, ovaj u kome živimo, nego da smo živjeli i neki drugačiji život kada smo se osjećali dostojanstveno i slobodno, bar prema ličnom osjećaju slobode koji je svako od nas doživljavao.

I to je ono što će vam vjerovatno reći svaki jugonostalgičar – bio sam slobodan.

Šta je činilo moju ličnu slobodu, šta me je činilo slobodnom?

Prije svega, mogućnost obrazovanja. Titova zemlja, što je ponekad sasvim istinit sinonim za Jugoslaviju, pružala je svojim građanima gotovo istovjetnu mogućnost da se obrazuju, podstičući pozitivnu sliku o suštinskom obrazovanju kao načinu dobrog života. To se ogledalo u svim segmentima: dobri radnici u fabrikama dobijali su mogućnost kvalifikacije, napredovanja, boljih radnih mjesta, društvenog stana, boljeg života. Đaci u školama, posebno oni vrijedni stizali su do fakalteta i završavali ih uz pomoć državnih stipendija i kredita.

Osim škola koje su i u mom sjećanju bile skromne i u kojima su kreda i tabla bile glavna nastavna sredstva, to osjećanje socijalne pravde je ono što mi je i u sjećanjima neodvojivo i od bivše zemlje i od školovanja. Možda je danas smiješno, ali država je svojim centralizovanim uređenjem mislila na sve! Država je smatrala da djeca radnika i seljaka treba da idu na more (posebno ona bolešljiva i mršava) i da tamo obavezno nauče da plivaju, jer je i plivanje vještina potrebna svakom pojedincu i društvu.

Kao đak prvog razreda osnovne škole, u ljeto 1968, sa velikom grupom osnovaca krenula sam u Vodice pored Šibenika, u kojima je grad Smederevo imao svoje odmaralište. To odmaralište, kasnije ćemo vidjeti, bila je ustvari preko godine osnovna škola koja se ljeti pretvarala u odmaralište ubacivanjem gvozdenih, vojničkih kreveta u učionice pretvarajući ih u zajedničke spavaonice.

Naravno da je i putovanje do Šibenika i potom brodom do Vodica bilo prava avantura, jer se putovalo dva dana, što je za sve nas bilo prvo takvo putovanje. Uz put bismo prolazili kroz mistične krajeve Bosne o kojima smo znali samo iz čitanki. I danas se sjećam tih gradova i stanica u kojima se voz zadržavao Vinkovci, Zagreb, Knin. Posebno stanica Knin u kojoj bi voz pristigao oko 6 ujutro.

U mliječnobijeloj izmaglici jutra, u ramu prozora vagona i danas vidim taj grad i strma brda iznad njega, tvrđavu, kao u crno-bijeloj fotografiji. Tu u Kninu bi nam govorili, već nestrpljivima, da je more blizu, još 2 sata i tu smo. Nama se činilo da se tu u Kninu osjećaju mirisi mora – miris borove smole sa četinara pomiješan sa mirisom soli i truleži luka. Čak smo čuli i vrevu zrikavaca koji bi najavljivali vrelinu ljetnjeg dana! Od Knina se ne bismo micali od prozora gledajući u kamen Dalmacije i čekajući da vidimo more, čije bi pomaljanje izazvalo radost.

Poslije voza brod, pa smještaj u zajedničke spavaonice, pa zajednički odlazak na plažu, pa zajednički obroci u zajedničkoj trpezariji uz predhodno pranje ruku pod nadzorom (čak i u hipermangan, zarad dezinfekcije) uz dvije obavezne marende (kakva divna nepoznata riječ) na plaži, koju bi donosili dežurni učenici (hljeb sa čuvenom mešanom marmeladom ili jetrenom (?!) paštetom na poslužavnicima) praćeni jatom osica za njima. I tako, odlazila sam u Vodice četiri ljeta za redom, uvijek po 15 dana (takav je bio normativ) u međuvremenu postavši dobar plivač i dugo smatrajući da je samo more u Vodicama pravo more.

Zajedno sa obrazovanjem koje mi se činilo kao mogućnost osvajanja slobode, prije svega ekonomske, vaspitavanje u duhu bratstva i jedinstva davalo nam je osjećaj nesebičnosti i nesputanosti. Možda je danas smiješna ta floskula bratstvo-jedinstvo, ali to je u shvatanju većine stanovnika Jugoslavije bio sinonim za ljubav i jednakost svih građana, jedinstvo svih građana bez obzira na naciju, što je davalo osjećaj kosmopolitizma, osjećaj nesputanosti i slobode. Naravno da je država činila sve na podsticanju ovih osjećanja kroz zvaničnu politiku koja nam je svima hranila to osjećanje značaja države i ispravnosti ovakve poltike.

Poseban osjećaj pripadnosti zajedničkom jugoslovenskom narodu njegovan je na radnim akcijama organizovanim širom zemlje, na kojima bi se sretali u istoj smjeni brigadiri svrstani u radne brigade iz svih republika i pokrajina. Naravno da se uvijek vodilo računa da u svakoj smjeni, na svakoj akciji bude prisutna Jugoslavija u malom. Bilo je tu svih nacija, svih obrazovanja – radnika, seljaka, učenika, studenata. Njegovao se i razvijao takmičarski duh – takmičilo se u radu (prebacivanje radne norme) društvenim aktivnostima (kultura, informisanje), išlo na kurseve svih mogućih profila (od vožnje traktora do ikebane) …

Učesnik sam šest radnih akcija u periodu od 1975 do 1982 godine. Posebno mjesto u mom srcu zauzima radna akcija u Sarajevu 1978. godine. Još tada se znalo da će u Sarajevu biti Olimpijada 1984.godine, te smo imali radilišta i u i oko Sarajeva, na sada poznatim skijalištima. Sjećam se da je, osim nas iz Smedereva, tu bilo i brigadira iz Skoplja, Bačke Topole, Vukovara … Sjećam se da smo nedjelju dana radili na Stupskoj petlji pored Jevrejskog groblja na jednom od ulaza u Sarajevo. Uređivali smo kosine pored puta i petlja je svečano puštena u rad 27. jula 1978. godine za Dan ustanka u Bosni i Hercegovini.

Na proslavi je osim političara bilo i mnogo nas brigadira koji smo učestvovali i sjećam se poslije oficijelnog dijela uslijedila je prava proslava. Ljudi iz cijelog Sarajeva i okoline dolazili bi sa porodicama i punim korpama hrane i prostirali bi bijele čaršafe jedan do drugoga na zemlju čineći beskrajnu bijelu rijeku, postavljali hranu i zvali sve na čast. Bilo je tu i muzike, igrala bi se kola, pjevalo. Nekako se činilo stvarno i neraskidivo to bratstvo među ljudima, ta radost nesebičnog davanja i dijeljenja.

Mnogo godina kasnije, sva ta zemlja oko Stupske petlje i jevrejskog groblja natopljena je krvlju, jer su tu vođene najkrvavije bitke zaraćenih strana u ratu. Bez obzira na to, ja i danas u sjećanju nosim taj dan narodne radosti kao pravu sliku Bosne, one Bosne koja je tako dobro simbolizovala Jugoslaviju, one Bosne koje više nema iz zemlje koje više nema.

O Titovoj smrti gotovo sve je rečeno. U vrijeme njegove bolesti i potonje smrti Jugoslavijom kao i mnogo godina prije toga nošena je štafeta mladosti, jedinstveni jugoslovenski izum koji je na simboličan način povezivao sve narode i narodnosti Jugoslavije. Skoro da nema građanina koji na ovaj ili onaj način nije učestvovao u nošenju ili čuvanju štafete. Samo nošenje završavalo se veličanstvenim sletom u Beogradu, na stadionu JNA na kojem bi predsjedniku Titu štafeta bila uručena.

Te 1980. godine sada kao student Građevinskog fakulteta i iskusni akcijaš, sa zebnjom sam pratila vijesti iz Ljubljane o toku Titove bolesti. Naravno da ni meni, kao ni većini Jugoslovena nije bilo jasno šta poslije Tita, ali smo osjećali nekakvu tjeskobu i strah na samu pomisao da bi Tito mogao umrijeti. I kada se to desilo 4. maja 1980. godine, a štafeta mladosti u svom putu zaustavljena i donijeta sa kovčegom u Beograd, nije se znalo šta će biti sa završnim sletom koji je uveliko, bez obzira na Titovu bolest pripreman.

Neko je prelomio da se završni slet ipak održi i koliko se sjećam to je posljednja godina kada je održan. Došli su mladi iz cijele Jugoslavije. Beskonačan broj autobusa, rijeka mladih koja je ispunila stadion do posljednjeg mjesta. Sa grupom brigadira prisustvovala sam sletu i gotovo sve je bilo isto, kao da je Tito još uvijek živ. Poslije svih tačaka priredbe u jednom momentu, neposredno pred kraj sa jedne od tribina zaorila se pjesma: “Druže Tito, shvatili smo pismo, čuvaćemo bratstvo i jedinstvo!“ Pjesmu je prihvatio cijeli stadion i ta jeka 50.000 ljudi koji kao jedan pjevaju i ništa se drugo ne čuje u toj tišini osim pjesme i njenog odjeka! I tišine kad se pjesma završila! I potom aplauz!

Bilo je raznih pisama u istoriji poslijeratne Jugoslavije, kasnije sam saznala proučavajući istoriografiju na koje je Titovo pismo pisac pjesme mislio, ali tada, 25. maja 1980. godine svi mi tada prisutni i mi koji smo pjevali bili smo neraskidivo povezani osjećanjem zajedništva i uvjereni da će ta zemlja trajati zauvijek.

Izvor: istorijskizabavnik.rs

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Povezane vijesti