Isidora Sekulić: “Što Bosna jezikom dohvati, blago tome, ili teško tome!”
Istaknuta srbijanska intelektualka i književnica, Isidora Sekulić, cijelog života bavila se istraživanjem jezika, a posebno srpskog.
Međutim, Sekulić je dobro poznavala i bosanski jezik, te je ljepotu, posebnost i dubinu koju ona vidi u ovom jeziku, često isticala, što je iznijela u svom eseju, a čiji je dio na svom Facebook profilu prenio i Muharem Sitnica…
“Isidora Sekulić o bosanskom jeziku:
‘Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umjetnost čiste genijalnosti’
Isidora Sekulić, istaknuta srbijanska intelektualka i književnica svojevremeno je pisala i o bosanskom jeziku. Tako je 1936. godine u tekstu naslovljenom ‘O jeziku Bosne na osnovi starih i mladih tekstova‘ zapisala i sljedeće:
– Austrija je u zvaničnom i u privatnom govoru po pravilu upotrebljavala izraz „bosanski jezik”.
– Možda je baš i neko iz Austrije osjetio da je to jezik silno afektivan, ujedno tako bridak da se prije misao oštri o njega nego on o misao.
– Jezik koji radije govori indirektno nego direktno, koji ljudima i stvarima daje nadimke i atribute neuhvatljivog stila.
– Što Bosna jezikom dohvati, blago tome, ili teško tome.
– Jezik je bio jedina sloboda bosanskog života. On se izradio kao muzički instrument i kao oružje. Tanan je, užutio je, očišćen je, svetinja je, sablja je.
– Ništa tursko ni austrijsko nije bilo jače od nekog virusa bosanskog, slasnog već u dječacima i mladićima. Stoga, ako je Bosna izbacila neku svoju sugestiju i oblik, to se samo ograničeno dalo primijeniti na život uopšte, ostajala je osobenost bosanska. A što je Bosna nasilno gutala od drugih, ostajalo je opet u njoj, ukamareno, tuđe i neživljeno. Zbog jedne i druge muke, Bosanac se bacao u ekscese u kakve je umio i mogao, naravno ponajprije u čulne.
– Stari Bizmark, kad je bio poslanik u Rusiji, divio se kako cijela Rusija, od Kavkaza do Sibira, govori jednim jezikom, bez naročito iskvarenih narječja, i to ‘jezikom tako zapletene gramatike kao jezik Demostena’. Slično je tajanstven u svojoj moći i nekvarljivosti jezik Bosne.
Niko od tog šarenog stanovništva Bosne nije mogao da jezik Bosne iznevjeri, drukčijom strukturom i psihologijom ga ukrsti, snizi ga, izopači.
– Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umjetnost čiste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo čudo prošlosti, nego je i čudo sadašnjosti.
U bosanskom jeziku najmanje udjela ima škola. Vitoperi stil nije bosanska stvar. Velika čulnost i namučena pamet dali su tom jeziku kontrapunkt, vođenje misli i osjećaja u nekoliko planova odjedared.
U bosanskom načinu izražavanja ima nešto zemaljsko, seljačko, blisko, i ima, ispod ili iznad toga, nešto što je ezoterički jezik, iako potpuno bez tehničke frazeologije.
Bosanac ne vadi jezik iz džepa i navike, nego ga bira i slaže iz znanja i osjećaja. On po pravilu govori odmjereno, lagano, često i tiho, pazi na svaku riječ, jer i oko njega mjere, cijene, i srču riječi.
U Bosni je kroz stoljeća svako lično zadovoljenje bilo tuđ pojam, ali jezik je Bosancu lično zadovoljenje, slast, ćejf, pravdanje, osveta, igra i utakmica talenata. On ga zato govori u više planova, s mnogo karaktera. S jedne strane opšteljudsko, onako kako ga hoće čula, s druge strane ono što interesuje intelekt, kritiku jednog teško napaćenog života u kojem je čovjek jedva ostao čovjekom.
Kad Bosanac kaže da je ‘hljeb zelen od godine poplavne’ , onda je u tom izrazu zbir mnogih simptoma i mnogih znanja. Na sličan način kaže Bosanac da su ‘ljudi ganjani do iskapi’. Ili, u čisto opisnom stilu, da ‘vatra ćumuri’, da ‘svirač usjecka gudalom’, da je neko ‘frljacnuo opanak’, jer je obuća ta bila još samo dronjak. Ili, u šaljivom stilu, da je ‘cura iglom prozor zakovala’ ispred momka.
– Jezik Bosne bez ijekavštine, to je simfonija Bethovenova bez roga, bez tonova svečanih i tajanstvenih.
– A jezik Bosne, je li i on tako pun turskih motiva? Može Bosanac, kad hoće, ili kad mu za što treba, može da ubaci u svoj rječnik još jedan rječnik, turski, i dobije nov ritam i nove boje. Ali to je sevdalinstvo, maskarada, ćejf, šala Zembiljeva. A čisto narodnim jezikom kao da Turaka nikad nije bilo, umije Bosanac razgovarati sa zemljom i nebom, sa naukom koja njegovu prirodu i običaj narodni ispituje…
– Ono već spomenuto nedruštveno u jeziku Bosanca, koji se predaje monologu fatalizma, razgovara sa planinom Romanijom, i kad nađe da ‘Romanija razgovara nema’, nastavi razgovarati sa svojim razgovorom.
– U Bosni još ima stare vulkanske magme, još Bosna svoje tri, četiri prošlosti nije pretvorila u reminiscencije koje se mogu strti kao pogrešni stari računi. Još su po njoj pokidane žile i bogumilstvom, i posljednjim kraljevima, i Turcima, i Austrijom. Otuda i u jeziku njenu rječnici vjekova! i iskustva i znanja koja poražavaju; otuda izrazi pred kojima čula stoje kao glupaci jer ne znaju šta čuvstvuju: ‘Def zapršti kao da se sasipa’: ‘Voda Drine se na suncu ukuhala’.
Otuda jedan isti motiv umjetnički nije jedan isti nikad”, napisao je Sitnica.
Izvor: haber.ba
