Claire Broad iz engleskog Hampshirea privlači pažnju ljubitelja paranormalnog: VIDIM DUHOVE I PRIČAM S MRTVIM LJUDIMA

Vjerujte mi, znam koliko ludo zvuči. Nije normalno da neko može da razgovara sa ljudima koji su umrli. Ali iz nekog razloga neki ljudi mogu. I ja sam jedna od njih – počinje svoju priču Claire Broad za britanske medije.

Prva iskustva

Moje prvo sjećanje na duhovnu komunikaciju bilo je kada sam imala četiri godine. Mama i baka su me vodile u šetnju grobljem, i dok sam trčala i igrala se u travi, sjećam se da sam osjetila i čula pokojnog djeda kako mi se približava. Nisam se uplašila. Sve mi je djelovalo sasvim normalno.

Stajao je ispred mene, jasan kao dan, i stalno je govorio: “Reci baki, djed kaže: Volim te, Ivy”. Sjećam se da sam se iznervirala jer je stalno to ponavljao, pa sam samo uzviknula njegovu poruku i nastavila sa svojom igrom. Moja baka je mrzila svoje rođeno ime Ivy, pa je koristila ime Connie. Samo on ju je nazivao Ivy. Još uvijek se sjećam izraza čistog šoka na njenom licu.

Kada sam bila tinejdžerka, iskustva su postala još čudnija i to me prestrašilo. Predmeti su se kretali po kući, a ja bih se često noću budila i vidjela sjenku visokog muškarca pri dnu svog kreveta. Sa 19 godina sam otišla kod duhovnog medijuma ne očekujući ništa, a on mi je otkrio da je sa mnom duh Indijanca i da sve što proživljavam, on uzrokuje.

Dokaz zagrobnog života?

Inače sam naučno nastrojena, pa i nisam u početku vjerovala u njegovu priču. Nisam odmah prihvatila činjenicu da je on moj duhovni vodič, ali što sam ga više osjećala oko sebe, to me više polje paranormalnog interesovalo.

Posjetivši spiritualističku crkvu nekoliko godina kasnije, drugi medijumi su ga vidjeli pored mene i počeli su me nagovarati da prihvatim svoje sposobnosti. Pronašla sam duhovnog vodiča koji je istakao moje sposobnosti i počela sam praktikovati medijumstvo.

Ne razumijem zašto mogu razgovarati s duhovima, ali činjenica je da to ljudima pruža veliku utjehu. Ozdravljenje koje se može dogoditi prenošenjem poruka od duhova njihovim voljenim je nestvarno.

Jednom mi je žena došla pogrbljena, lica naborana od boli, tresla se od živaca, a kada sam joj prenijela poruke njenih voljenih ljudi koji su preminuli, otišla je iz moje kuće kao nova žena. Samo zato što ne možemo nužno vidjeti zagrobni život, to ne znači da on ne postoji.

Poruka na ruži

Pa kako te poruke dolaze do mene? To je kao u filmu Minority Report gdje Tom Cruize lista slike lijevo-desno. Pred očima mi se javljaju određene slike koje tumačim i prenosim ljudima.

Ponekad se vratim u različita razdoblja i vidim tvornice pamuka, drugi put će sobu ispuniti poseban miris koji je čovjeku prepoznatljiv, poput parfema ili dima cigarete.

Jedan čovjek se prisjetio kako je primio predivan znak od duha. Dvije godine ranije izgubio je svoju predivnu kćer i to je rasturilo porodicu i prekinulo njegov brak. Svaku noć je plakao, ostavljajući TV upaljen kako bi se osjećao manje usamljenim.

Jedne noći se probudio, a TV je bio isključen. Otišao je uzeti daljinski, a zatim je osjetio kako ga je dotakla malena ruka i električni val mu je prostrujao tijelom. Bilo je toplo i utješno.

Tada je osjetio nježan poljubac na ruci – rekao je da ga je kćerka ljubila i držala za ruke. To mu je promijenilo život znajući da je ona i dalje s njim. Sada se osjeća tako blaženo i pozitivno kada se prisjeti tog iskustva.

Izvrstan primjer kako poruke duha mogu pružiti utjehu bila je žena koja se “čula” sa svojim preminulim mužem. Nekoliko sedmica nakon što je umro, jecala je i govorila da ne može bez njega.

Sljedećeg jutra s prozora spavaće sobe ugledala je komad papira pričvršćen za jednu od njenih ruža. Na njemu je bila napisana kratka ljubavna pjesma – rukopisom njenog muža. Njen muž je volio ruže. Kada je počela plakati, čula je njegov glas kako joj govori da to ne radi.

Život se ipak, nastavlja

Poruke s druge strane su tako moćne, ali ne mogu razgovarati sa preminulim članovima svoje porodice. Povremeno osjećam voljene osobe oko sebe ili čujem njihove glasove kada mi treba pomoć. Ali moje sposobnosti ne znače da mogu razgovarati s njima kad god poželim. To ne funkcioniše tako. Možda je i bolje tako, jer bih zasigurno izludila.

Sada učim druge da se pokušaju uskladiti s tom dodatnom dimenzijom svijesti. Učim doktora, policajca, advokata, sve ljude poput mene, da vide i čuju stvari koje žele. Čak sam upoznala doktore koji su svjedočili nevjerovatnim stvarima od pacijanata koji razgovaraju s davno preminulim rođacima.

Ljudi me često pitaju “Kakav je raj?”, a ja ne znam. Sve što znam je da kad umremo, život se na neki način nastavlja. Mislim da postoji zagrobni život i da nakon smrti prelazimo u drugačiji način postojanja. Ne vjerujem u raj ni u plamen pakla. Ima dobrih ljudi na ovom svijetu, kao i loših. Isto je i sa duhovima.

Duhova se ne treba bojati

– Moj duhovni vodič je blizu mene kada radim čitanje za ljude. Najlakše je to opisati kao TV signale. Stalno su tu, ali ih vidite na djelu samo kada uključite TV. Ako razbistrite svoj um, nevjerovatno je šta sve možete pokupiti. Kao odrasli, naš mozak je pun misli 24 sata dnevno, 7 dana u sedmici, tako da podsvjesno ne preuzimamo druge stvari.

Sljedeći put kada osjetite topli povjetarac na svojoj koži, imate živopisan san, ili osjetite prisutnost pored sebe, nemojte to odbaciti kao ništa. Shvatite to kao utjehu. Duhova se ne treba bojati. Ako osjetite da je to znak, vjerovatno jeste. Vaš um je veoma moćan. Samo ga morate osloboditi – poručuje Claire.

Izvor: aura.ba/pozitivno.ba

Share and Enjoy !

0Shares
0 0

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Povezane vijesti